Marketing
HVALJEN ISUS !!!!
Evo i mene nakon drugo vremena! Hvala svima koji ste mislili na mene i znajte da vas nisam zaboravila na niti jedan jedini trenutak!!! 
Puno puta sam krenula da vam pišem, ali uvijek me nešto spriječilo ili sam jednostavno bila umorna... Ja se ispričavam što sam vas tako dugo ostavila u neznanju. Evo i sada me ometaju... 
Baš raspravljam s prijateljem kojega je jedna cura, pa izmanipulirala, bar u njegovim očima. I sada mi je poslao jednu poruku koja je mene pogodila... Rekao je da zbog nje gubi vjeru, da kako Bog može dopustiti da toliko pati u životu... i to je u poruci tako bilo napisano kao da mi se činilo da prebacuje Bogu svu svoju patnju, to što se on zaljubio u curu koja mu nije dorasla, koja ga zvala kad je samo nešto trebala iako je znala da je on voli jer joj je to rekao... Mislim, cura se stavrno nije u redu ponašala prema njemu. Ali nije ni u redu da on kaže da je Bog kriv, bar sam ga ja tako shvatila tim više što piše u afektu i puno se da iščitati iz njegovih riječi... i ja sam mu na to odgovorila da nije u redu da Boga krivi za svoju patnju jer mu je nije on prouzročio, nego čovjek... Da su to samo naše krive odluke u životu i krive odluke naših najbližih... Svaka odluka u životu donosi za sobom neke posljedice... Bilo dobre, bilo loše!
Ne može nama neki čovjek dati vjeru, ne može je podignuti, to čovjek mora sam s Božjom pomoći (mada je zapravo vjera dar, ali i na njemu se treba raditi i produbljivati).... a nije Bog taj koji se tako ponaša prema nama. To više ne želim čuti... te glupe fore... "Bog mene kažnjava, ne želi mi sreću..." pa želi nam radost, ali mi je ili ne vidimo ili ne želimo da bude onako kako on želi jer nam daje najbolje, a to što ne vidimo gdje je ta sreća nije kriv on nego čovjek...svakome od nas Bog daje nekoliko opcija na izbor, a kad zabrljamo bacamo krivicu na njega. To nije u redu... na sve to sam dobila odgovor da je meni lako u mojim godinama to govoriti, to je napisao kao da ja idealiziram vjeru... Lako je meni u životu pa mogu lijepo vjerovati u dragoga Boga koji me mazi i pazi... pa to i radi, samo što mi neki ljudi zagorčavaju život i što onda... U redu, pogodila ga tragedija i sve to, ali koja osoba na ovom svijetu nema tragediju... nije da ja nisam patila... od malih nogu i što onda? Da prezirem ljude oko sebe, da budem narkomanka, da budem alkoholičarka, da budem ni ja sama što, puna problema? Ne, ja niti jednu svoju patnju u svom životu ne bi mjenjala za ništa jer moja patnja je samo urodila vjerom, ljubavlju, radošću, mirom, snagom, ufanjem i da živim svoj život svojim plućima, a ne da samo životvorim iz dana u dan. Ne, mene je moja patnja naučila da gledam, osjećam dublje od površine i to moj prijatelj ne želi čuti... još... uzeo si je nju za mjerilo i iako kaže da me razumije on i dalje po svom i njezinom, kaže da nije lako raskrstiti s njom kad je jako voli! Istina, nije lako srcem i nije moguće preko noći, ali moguće je razumom!
I da, kaže on da se ne isplati biti dobar jer onda si na kraju ismijan! Pa što onda... bolje je biti takav i mirne savjesti nego da kasnije strepim od svoje budućnosti... mislim kakva bi mi budućnost mogla biti, ako bi sada bila "zločesta"...
Moram priznati da u zadnje vrijeme stvarno teško podnosim kad mi netko napada Bog jer ga doista doživljam kao Oca, kao jedinog koji me nikada nije napustio, koji me jedini voli, a da od mene ne očekuje da mu činim čudesa... Na kraju krajeva on meni daje ljubav da ja njega mogu ljubiti... Sve što dobivam dobivam od njega... kako da onda dopustim da mi ga netko napada i kritizira... ja ga ljubim, on mi je sveeeeee.....
mogu se ja i zaljubiti i voljeti i ljubiti čovjeka, ali opet mi on ostaje jedan i jedini Otac i Brat i Duh Sveti... to sveto Trojstvo... a jedan Bog... predivna ljubav...
evo.... toliko zasada od mene, nadam se uskoro još... ovo me potaklo na razmišljanje, a voljela bi čuti i vas... i ponovo svima hvala i znajte da vas sve volim.... 
Bog vas sve blagoslovio i obdario svojim milostima.... 
Post je objavljen 06.06.2009. u 15:31 sati.