U ovom tupom stanju u kojem se trenutno nalazim, tesko je reci bilo sta i biti siguran da to stvarno mislis. Zato puno cutim ovih dana. Ne pricam o osjecanjima koja me tiste, ni o nedostatku inspiracije koji me brine. Sve u svemu, samo zivim, i trudim se da ne panicim zbog toga sto ne osjecam nista prema svakodnevnici, nista prema poslu, ni ljudima...
Neka djecica se smiju pod prozorom, mislim da su komsije ispod nas. On jadan covjek ostao sam sa petoro djece, zena mu je umrla. Tmuran, debeljuskast, on tu djecicu suncanim danima utrpa u auto i odlaze negdje. Izlet. On sav u crnom uvjek. Kad bih znala gdje idu. Cujem ga cesto kako se dere na djecu na nekom stranom jeziku, i lupa... Njegov gnjev me boli, neki poznat bol.
Danas sam bila u gradu sa mojim tatom. Pricao mi je o dedi, bez one njemu karakteristicne distance. Sad ga je stvarnost sustigla. Kad smo prolazili kraj dedine stanice cak su mu se oci zasuzile. Pokusao je to da objasni: Znas, svaki dan sam imao jednu stanicu, i sad te stanice nema. I meni se plakalo. S grcem u grlu smo oboje isli od jedne do druge ustanove da pokupimo papire, potvrde i zakazemo vrjeme.
Juce sam vidjela mog debeljuskastog komsiju kako krece negdje vani pred vecer. Mozda radi nocu. A mala cerkica se mu se privila uz nogu, kao da mu ne da da ide. On se smjesio njezno. Nikad ga nisam vidjela da se smjesi.
Danas ja i tata nismo puno sta obavili u stvari. Saznali smo na primjer da deda se ne vodi kao njegov otac, jer mi to, pri njegovom dolasku u Svedsku, nismo registrovali. Palo mi je na pamet zadnji dan u bolnici, kad deda nije htio jesti, i kako ga je onda tata nahranio.
Cjelog zivota su bili skoro stranci da bi se pred kraj zblizili.
Post je objavljen 01.06.2009. u 23:59 sati.