Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/xxderangedxx

Marketing

LAŽI

u potrazi za praznom bilježnicom u koju bih morala pisati sve što mi fali iz umjetnosti
nađoh na nešto...nelijepo

sve je bilo prije otprilike godinu i pol dana i jedna stvar me čini sretnom, što mi se čini da je prošlo puuuno više i što mi to nije palo na pamet sve do sad kad sam naišla na neke stvari...

prva stvar se dogodila malo manje od 2 godine...jedna osoba je izgovorila takve stvari kakve više neću od nikoga čuti...za neki ljubavni roman savršeno..
stvari pune jebene patetike koju tek sad primjećujem, tad mi je to bilo lijepo

osoba je znala na tisuću puta poetičniji način i opširniji opisati svaki svoj lažni osjećaj
i reći da te voli nego što bi svi pisci zajedno mogli

ja sam osobno takva, samo s jednom bitnom razlikom, takve stvari nikad ne govorim ukoliko ih ne mislim

tu je bilo naslagano svega, ali najbitnije, da me nikad neće povrijediti

hehe...koji sam ja moron bila, takve stvari nikad čovjek ne može obećati...nikad ne znaš u životu što dolazi, nikad ne znaš kako ćeš nesvjesno nekoga povrijediti...
dao bog da se nikad ne dogodi, ali nikad ne znaš...možeš se jedino zakuniti da ćeš dati sve od sebe nikad ne povrijediti osobu

dok mi je sve to došlo natrag u glavu na trenutak sam se smijala, na trenutak mi je bilo muka i na kraju mi se plakalo jer sam popušila takve gluposti

opekla sam se više puta kod slatkorječivih osoba, a dva puta posebno gadno...
i lagala bih kad bih rekla da ne volim čuti da sam nekom posebna i da mu je stalo itd., ali samo kad je to istinito i bez lažne patetike i nametanja nerealnih očekivanja...

ne želim da mi se laže....neću jednostavno...tek kad postoje pravi osjećaji
želim da mi se to prenese na koji god način nekom odgovara

i tada kada je to rečeno, želim da je jasno da ja to shvaćam stvarno ozbiljno...ja živim od tih riječi, to je ono što me ispunjava i tjera svaki dan da ustajem...preosjećajna sam osoba da ju takvo laganje ne bi debelo povrijedilo

i je...povrijedilo me je i zato sam se opekla kod laskavaca i u neku ruku vjerujem da bih puno lakše trpila makar uopće ne čut nikad ništa lijepo nego tolike stvari od kojih neće biti ništa

zaklela sam se da nikad neću pitati nekoga voli li me i držim se toga, isto tako bih srala da kažem da me ne bi smetalo da nikad ne čujem to, ali bi me smetalo da opet imam jebenog shakespearea SVAKI dan koji na kraju ispadne totalni šupak...to u konačnici više boli

i tako..sam iste sekunde bez premišljanja spalila sva sranja koja sam našla
jer nije bilo ničeg lijepog u svemu tome...samo laži i laži

i drago mi je da pored sebe nemam lažljivca..imam medu koji možda ne zna opisati što osjeća na neki originalan način
ali je bolji prema meni nego
i pokazuje mi da mu značim...on je osoba koju jednostavno ne treba izgubiti

i nakon toga naiđem na još par stvari koje su me podsjetile na neugodan razgovor...tj. prekid one farse
kad se shakespeare pokazao u pravom svjetlu...obična bezobzirna i sebična osoba...
osoba koja se nije htjela izjasniti o par vrlo bitnih stvari koje sam pitala, osoba koja je otišla prije toga na x dana zbog pojedinih problema s nekim likovimai nije se jaljala,
a kad se vratila doma nakon samo par dana pustila je mene da se pitam šta je, gdje je itd. dok je ležao doma

to je bila zamisao

kao...samo se nemoj javljati i to je prekid...

al kad se sjetim onog 'halo' kad mi je puknuo film i kad sam nazvala...
to je bio halo osobe koja je taman prije nego što je zazvonio mobitel čavrljala s nekim ljudima i još imala smijeha u glasu

joj...zašto uopće pišem o svemu tome...nemam pojma
tj. imam...prvo, došlo mi je
drugo, da se podsjetim na stvari koje ne smijem ponavljati

a jedna od njih je
gaženje po samoj sebi da bih izvukla odgovore koje netko pokvaren ne želi dati

ja sam budala onda doslovno molila da mi odgovori...
ispitivala je li moguće da se neće udostojiti
šenila ko pas jebeni
isuse bože kako sam bila tupava

ajme...smijem se sad sama sebi

glupo naivno dijete koje se opekavši znatno promijenilo...kako

hmmm...sad sigurno ne bih molila za objašnjenje...sad bih došla i pljunula u facu

ne bih srala da znam da je dobra osoba i da će se udostojiti barem mi reći što je i kako je, već bih rekla da je svinja i đubre kukavičko
koje misli samo na sebe

da sam budala što imam posla uopće s takvom osobom i samo bih otišla

eeee da...da sam bar to učinila...sad bih bila ponosna na sebe, a ne se sramila svoje gluposti

ali to je bila zanesenost i vjerovanje u bajke za malu djecu...

još jednom se slična stvar dogodila, ali toj osobi sam rekla da je kukavica, rekla sam joj da me ne zaslužuje i da će mi biti 100 puta lakše prestati ulagati, a ništa ne primati
i da znam da će mi biti bolje što dalje od te osobe

kako mu se ton glasa promijenio u roku 3 sekunde nakon što sam sve rekla...
osjećaj krivnje se uvukao, smrdio je na sram
i danas mi je to vjerojatno najbolji dan vezan za tu osobu

jedna stvar je zajednička u oba slučaja...obje su me osobe kovale u zvijezde, obje su bile jake na riječima da ti se srce počne topiti, a pamet jebeno ispari, ali na djelima niti jednom nisu bili jaki...doslovno..NITI JEDNOM

uz sve te hvalospjeve ja se nisam osjećala kao princeza, kao božica, kao jedina...kao nešto što ih ispunjava...
ono što sam usjećala u tim trenutcima ispiranja mozga bio je samo adrenalin zbog nečega meni potpuno nepoznatog...osjećala sam se posebno jer nisam takve stvari prije nikad čula i nisam shvaćala da to nema veze sa stvarnim stanjem

u biti...prije toga, nikad nisam čula ništa lijepo od nekoga van moje obitelji
osim da sam pametna

zato mi i i je to pomutilo pamet...prvi i drugi put je bilo kratkotrajno i nisam shvaćala ozbiljno jer inisam osjećala ništa (bila sam stvaaarno premlada al su se za mene kačili), treći puta mi je jako pomutilo zdravu pamet, četvrti puta već u znatno manjoj mjeri...naučila sam debelo na svojim greškama, a onda je slijedilo potpuno hlađenje od svega i svakoga nakon što mi je zadnja osoba skinula teret s vrata maknuvši se od mene..al stvarno, baš mi je laknulo nakon toga

idući dan sam se osjećala super i kažem...to mi je čak i najbolji dan vezan uz tu osobu (žalosno)

i uza sve te lijepe riječi i nazovi pažnju ja sam bila ukočena ko štap pored tih ljudi, sve je nekako bila teorija..sve je samo dobro zvučalo i svaki, ali baš svaki put sam se osjećala tjeskobno, nekako mi je uvijek nešto nedostajalo, a nisam znala tražiti, uvijek me se na neki način iskorištavalo...
ni fizički kontakt nije bio ono što sam htjela...

sad vidim da to nije imalo veze ni sa čim...

danas mi dođe smiješno o tome razmišljati
zato i ne razmišljam...hehe..vrlo jednostavno!

eto..ovo me podsjetilo, pa mi je zato došlo da pišem

isto tako mogu reći da kada bi se cijela ova priča zaokrenula za 180°
sve kako se osjećam, kako razmišljam, kakva je osoba pored mene,
dobili bi današnje stanje

neopisivo sam sretna ^^


Post je objavljen 24.05.2009. u 21:57 sati.