Mislim da je sve u konturi obraza. Nekome je lice ravno, nema brazde, nema izražene pore ni rupice. A netko ima ispupčene jagodice obraza, tako da kad se smije onda mu obrazi dođu skoro do očiju, a kad plače suze kape. kao iz česme.
Nije si ni taj dan priuštila da duže spava. Ustala je ujutro i gledala je seriju. smijala se i zaljubljivala ponovo u lika koji ne postoji. osjećala se kao u spotu za neku sladunjavu pjesmu. ona u trenerci zavezane kose smije se i jede puding. kad je završio cijeli televizijski program, onda je hodala po kući i slušala glazbu jer nije bilo interneta. da ga je bilo, otvarala bi sve portale i stranice na koje je logirana i stalno ih refreshala očajnički tražeći nešto novo, nešto zanimljivo. ovako je hodala iz sobe u dnevni, iz dnevnog u sobu dok se Lily drečila iz laptopa.
Imala je osjećaj da će se naoblačit. Tj. nije to bio osjećaj, već više nekako navika. i jučer se naoblačilo u isto vrijeme, i pekjučer, i danas, a i sutra će, očito. Rekli su joj da su to ljetni pljuskovi, da se naoblači, da grmi, da sijeva, da pada i da onda stane kao da nikad ništa nije bilo. Jest da ostane hladno malo nakon toga, ali čim se izvedri i sunce izađe opet bude toplo i svi zaborave onaj maloprije pljusak.
Bilo je čudno to što nekud ide, a zapravo ništa ne pakira. Ponijela je jednu torbu, u nju stavila jednu knjigu, novčanik u kojem više nema nego ima, naočale, kemijsku, mobitel i putovnicu. Nasmijala se samoj sebi jer je vani već sve sivo i tmurno, a ona nosi sunčane naočale. Nije ih izvadila. I trebale su joj .
Spremila se zapravo ranije. Znala je da joj do odredišta treba 7 mintua hoda. to je jednom izmjerila i sad joj to uvelike pomaže, i drži se toga. bilo je tek 15:03 a dogovorili su se u 15:20. znači ima još deset minuta. interneta još uvijek nema. uvijek joj ubiju vrijeme ti refreshovi. sad joj ne ostaje ništa nego šupanje po starim fotografijama.
Gledala je svakakve slike, stare, nove, i bile su joj dosadne. Onda se sjetila da ima jedna slika što ju je davno sakrila. Isto se tako sjetila da je nosila računalo na čišćenje i da je vjerovatno slika sad itekako izbrisana. šupala je po folderima. 15:11. kopala je po nekim glupim nazivima, po instalacijama (čitaj: Install program), po readme foldere. Nije joj značila ta slika očito ako ju je tako zaturila negdje. 15:12, neki folder sa A. otvori ga i tu je. stoji kao i dana kad ju je tu ostavila. nasmije se. ugasi folder i krene iz kuće.
Uvijek je dojam putovanja bilo nekako uzbudljiv. taman išla na dva sata, pa dva sata. vožnja i ne tako zanimljiva, znala je sve te ceste do tamo i uopće se nije obazirala na prirodu i na sunce (koje je ipak izašlo nakon nekog vremena) . Jedva da su na radiju bile dvije poznate pjesme.
Grad je stvarno divan. "Čovjek ima tu nesreću da se negdje mora roditi" eto ona voli reći da se tu rodila. sunce u kombinaciji s morem stvarno odaje neki čudan mir. Mir. Mir. Mir. i ništa je ne dira. ništa. sve bi slike mogla pobrisati. sve foldere pomiješati. nema ničega, samo ode. a poželi li se vratiti? o tome ne treba razmišljati na dvosatnom putovanju.
I nije razmišljala. Ona voli gledati ljude kad su sretni. Voli njihove ljubičaste stranice (života) i stvarno je to tako. Nije to red. Nije to zakon. Nije to moral. To su osjećaji. Koje svi imamo.
Mislim da je sve u konturi obraza. Kad se nasmješe, ljudi stvarno odaju puno različitosti. Nekima su obrazi tanki i nisu rastezljivi. ukočeni su i odaju čvrst izraz i čvrste emocije. Kad plaču, suze im samo skliznu niz lice. pobrišu ih rukavom iili maramicom. Ali postoje ljudi koji imaju izražene jagodice. kad se smiju odaju vedrinu u lice im je rastezljivo. Kad plaču suze kape. kao iz česme.
Ona nije bila ni jedan tip. Ona više nije plakala. Samo bi se naježila tu i tamo. i rekla da je sve u konturi obraza.
Post je objavljen 20.05.2009. u 18:37 sati.