Marketing
Sloboda izbora ili tko jači - tlači?
Piše: Dejan Šota
Zadnja referantna točka zapadnog liberalnog društva jest radikalna sloboda i nedodirljivo sveto pravo izbora za ili protiv. Za kršćane nije čak izravni problem to što ono živi kao da Boga nema, nego što stvarno djeluje protiv svetosti ljudskog života. Dakako, iz perspektive teologa, takva kriza vrijednosti ljudskog života u suvremenom društvu je zapravo njezina kriza Boga. Tolerira se deklarativno zanemarivanje pa čak i negiranje vertialnog odnosa čovjeka i transcendentnog, no sporno je aktivno protivljenje posljedicama tog odnosa: najveća od njih jest svetost ljudskog života.
Kad etički vrednujemo postupke namjernog abortusa, medicinski potpomognute oplodnje, eutanazije, kloniranja, valja prije svega reći kako je za nas ljudski život dar koji ne smije biti izložen nekakvim tehničkim manipulacijama. Čovjekova sloboda nema apsolutno gospodstvo nad životom. Pogotovo nad nedužnim i nemoćnim životom. Neotuđivo pravo svakog pojedinca na život predstavlja konstitutivan element građanskog društva i njegova zakonodavstva. Nadalje, čovještvo svakog pojedinca ima svoje inherentno dostojanstvo od samoga začetka. To se dostojanstvo ne stječe. Prirođeno je ljudskoj naravi stvaralačkim činom od kojega ono proizlazi.
Budući da s ljudskim zametkom od samog začeća treba postupati kao s osobom, on mora u svojoj cjelovitosti, koliko god je to moguće biti zaštićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće. Baš iz ovog razloga Crkva bruji protiv radikalne liječničke autonomije i samovoljnog znanstvenog eksperimentiranja, budući da su takvi postupci povezani su s čitavom lepezom etički spornih i neprihvatljivih postupaka. Spomenut ću samo stvaranje viškova embrija - uvijek valja imati na umu da je riječ o ljudskome biću u najranijoj fazi njegovoga razvoja - koji se potom ili uništavaju ili se preusmjeravaju za znanstvena istraživanja. Ili takozvano terapijsko kloniranje embrija. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o “stvaranju” ljudskih embrija s time da se u prvome slučaju koriste već postojeći zamrznuti embriji, od kojih se dobivaju matične stanica koje bi onda trebale poslužiti u neke terapijske svrhe. U postupku dolazi do uništenja embrija.
To ne znači da treba demonizirati svaki medicinski zahvat. Gdje god medicinski instrumenti dotiču osjetiljivu točku životne niti, ako je u svrhu očuvanja života svakog pojedinačnog embrija i ploda, dopušteno je operiranje. Treba smatrati dopuštenima zahvate na ljudskom zametku uz uvijet da mu poštuju život i cjelovitost, da ga ne izlažu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje ili poboljšanje zdravstvenih uvjeta. Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrijebi kao raspoloživ “biološki materijal”. Drugi značajan problem jest genetski inžinjering. On ne dovodi u pitanje direktno vrijednost života, tj. njegovo biti ili nebiti, ali se ljulja na granici da pogazi njegovo dostojanstvo. U najbogatijim zemljama svijeta, postaje hobi mogućnost mijenjanja genetskog koda radi dobivanja željenih rezultata. Ma nisu te želje prevencija opasnih bolesti nego najobičniji egzibicionizam. Povijest se dosada upoznala s nastojanjem za stvaranjem “nadmoćne rase”. Nisu li zamislivi puno sofisticiraniji scenariji, ako uzmemo u obzir veliku neinformiranost i zbrku koju stvaraju zagovornici ničim ograničenog napretka (u znanstveno-tehničkoj civilizaciji i svako će kritičko pitanje o ekonomskim ulaganjima u znanost i tehnologiju biti proglašeno neprijateljskim prema napretku), a potom i popustljivost zakonodavaca na hirove pojedinaca i skupina? Stanoviti pokušaji zahvaćanja u kromosomsko ili genetsko naslijeđe nisu iscijeliteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bića odabranih (selekcioniranih) po spolu i drugim željenim svojstvima. Te manipulacije protive se osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj cjelovitosti i identitetu, jedinstvenom i neponovljivom. Možemo tu formirati jedno načelo: dopušteno je zadirati u ljudski embrij ukoliko ide prema cilju održanja i poboljšanja života i dokle god ono ne ugožava njegov život i dostojanstvo.
Ljubav prema vrijednosti nerođenog ljudskog života stoljetno je prisutna u Crkvi: Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja. (Didache, 2, 2.); Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavanja života, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini (II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 51.), pa i Pracrkvi: Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jr 1,5). Dosljedna sebi, Crkvena tradicija, bezupitno je vjerovala u dostojanstvo čovjeka u njegovom najranijem početku. Uopće ovaj “problem” ne bi ni nazivala problemom. To je nešto samo u sebi jasno. Ipak, u ovom pluralističkom vremenu sukobljenih mišljenja, isprovocirana je nanovo posvjestiti sebi i drugima (odatle grana bioetike) i objasniti tu vrednotu. U dijalogu sa znanostima koje uzimaju za istinu samo eksperimentalno provjerljive pokuse, poziva na oprez pred nepoznatim i poštovanje prema životu jer niti jedna znanstvena disciplina (ukoliko nije u službi neke ideologije) ne može sa sigurnošću tvrditi točan početak čovjeka kao čovjeka (u samom začeću, nakon prve diobe, pojavom živčanog sustava, pojavom prenatalne svijesti?).
Zakonik kanonskoga prava, u nečijim očima može zvučati suviše rigorozno pa i netolerantno, jer tvrdi da Crkva prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.* Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno. No to može biti razumljivo ukoliko se suosjeti njezin čvrsti stav zagovaranja punine dostojanstva nerođenog života. Ona ne smije sklopiti ruke, slegnuti ramenima i pomiriti se sa duhom vremena pred pritiskom okoline za apsolutnom tolerancijom (ako je u tom vremenu abortus normalna stvar), jer davati svjedočanstvo života je prvi imperativ Isusovih učenika. To je ujedno jedno od temeljnih elemenata svakog zdravog građanskog zakona i najvažnije načelo naravnog zakona.
* Danas biti pogođen eskomunikacijom ne znači biti otpadnik od monarhije, kraljevstva i naprosto čitavog društva, biti lišen svakog prava i dostojanstva, biti ponižavan pa čak i progonjen. To je možda bilo tako u vremenu prije prosvijetiteljstva kad su Crkva i Država bile čvrsto i neodvojivo isprepletene. Danas eskomunikacija može nanijeti ranu samo vjerničkim osjećajima i osjećaju pripadnosti, nema više daljnjih civilnih kaznenih progona. No situacija je takva da se odluke o javnoj eskomunikaciji donose stvarno u ekstremnim situacijama koje ruše baš onu najvažniju crtu Kristovog Zakona, a takvim skučajevima izopćenik ni ne osjeća žalost ili kajanje. Dapače, to podiže često njegov prkosni ponos.
Post je objavljen 15.05.2009. u 11:06 sati.