Sjecam se kako se zove rijeka koja
je protekla kao kap u to vrijeme, vrtlog, u koji, na tren,
bijah zagledan. Lijepa krivudava zelena rijeka
usjecena izmedju kamenih brda.Znam da se neće
nikada vratiti. Ne mogoh je sustignuti ni
zaustaviti. Ona teče. Kap potrebe stopila se s
drugim kapima i brza prema uscu. Na
odlasku, bijah mlad pun snage,
zaslijepljen njezinim kristalnim sjajem.
Ne mogoh vratiti propušteno ni
ispuniti ga riječju, koja ne bi izrečena, ni
rijeku zaustaviti, ni kap u njoj ponovno
naći, ni svjetlo kojim ona zrači.
Promjene su nama za svjedocansto,
samo Bog je vjecan.
Čovjekova kap ide k svomu uscu.
Sjedinjenju u vjecnosti.
Post je objavljen 13.05.2009. u 23:58 sati.