Žao mi je zbog puno toga...
Malene mace koja se našla na cesti... a znala sam da neće preživjeti i...
onog ježa od neki dan.
Zbog čega ljudi žale?
Ne vrijedi, jednostavno se neke stvari ne mogu promijeniti, ispraviti... neke navike su ukorjenjene.
Putevi su vjerojatno, odavno, zacrtani svima nama, možda još od onog trenutka kad nam se roditelji grle u krevetu...
Žaliti? Jebajga, kad su nam srca još uvijek mekana... a suze cure... i pitaš se zbog čega?
Pomaže li suza? Ne... ona samo curi i slana je.
Kad se bar nebi nikada osvrtali, osvrtali na te puteve koje smo prošli.
Kada se nebi ničega sjećali što je iza nas, možda bi bilo manje bolno... ali
onda nebi bili ljudi, s velikim lj.
Ipak, neobični su ti putevi
i koliko god se mi trudili ispraviti nešto, to nešto ima svoj tok, kao rijeka, ne možeš je obuzdati, odlazi, otiče, a mi smo samo kamenje...
tvrdo i teško, tvrdoglavo i ponosno, mislimo da smo jači od rijeke, iako smo na dnu,
mislimo kako plivamo iako stojimo.
Svašta mislimo, želimo, a neznamo ništa... ni kuda ode ta rijeka, ni gdje počinje, ni gdje joj je kraj.
Ne bojim se kraja rijeke, svaka odlazi u neko more, slanije od suza, tako to biva...
Ne bojim se više ni drugog kamena... nema ga više... otkotrljao se dalje, odnijela ga rijeka nekuda od mene... tko će više znati kamo.
Bojim se samo jedne mogućnosti... bojim se da ću ostati sama na dnu rijeke... ostati kamen bez drugog kamena.
(...i uhvatiti će se alge za njega i postat će klizav i stopiti će se potpuno s dnom mutne rijeke i... nitko primjetiti neće...)
a kamen je još mekan iznutra, i ima nešto slano u njemu što ponekad izvire van... ali ne primjeti se taj mali slani izvor u slatkoj rijeci...
Bez obzira na sve, svaka rijeka ima svoj put, a svaki kamen ima svoju rijeku... i ne treba ju proklinjati...
Post je objavljen 29.04.2009. u 21:16 sati.