Marketing
Vremensko-kritičko-najkritičko-prostački osvrt na slavlja krizmi i njihove aktere
Pregledavam neki dan novine i naletim na zanimljivu naslovnicu: cijena krizme od 3000 kuna pa do neba; a sve lijepo popraćeno divnom fotografijom djevojčice koja prima Prvu pričest. Prava novinarska šamarčina zdravom razumu, baš kao ono jedne godine kada su sve novine objavile na naslovnicama krupni kadar navodnog silovatelja, a kada ga je policija nedužnog pustila objaviše članak od pola kartice na 12-oj stranici uz objašnjenje kako to ipak nije silovatelj. Čovjek stigmatiziran, gotovo kao Sudac, ali za razliku od njega ovom se jadniku nije pisala karizmatična, propovjednička, mistička ili pjevačka karijera, već otkaz, sramota i odbacivanje od svih – ipak je on bio optužen! No, dobro, to nije tema. Vraćam se na promišljanje oko slavlja krizme i toliko već spomenute ekonomske krize. Naime, novinari su spomenuli kardinalovu preporuku oko štednje, a paralelno ubacili bubu kako se vjernici baš toga neće držati.
A sadaaaaa, wooooooooš.....skvi....skvi.....krđđđđ....evo nas u 1994. Nikola Horvat ima 13 godina, sprema se na krizmu, pucaju ga hormoni, srami se svega i svačega, pušta dugu kosu po uzoru na članove Metallice, svira u svom prvom bendu (ako se to tako može nazvati), ponosi se svojim prvim Nike tenisicama i gleda cure.... ali one ne gledaju njega.... barem je on to mislio:) Da Vam bolje dočaram kakvo je to bilo vrijeme bacit ću Vam pokoju mrvicu iz te famozne godine: ubio se Kurt Cobain, poginuo je Ayrton Senna, umro je Henry Mancini. Hrvatsku je po prvi puta posjetio papa Ivan Pavao II., na Euroviziji nas je predstavljao Tony Cetinski sa pjesmom Nek ti bude ljubav sva, Hrvatska nije bila cjelovita, ratni profiteri su bili na svom vrhuncu, a puk se gušio u vodi koja je došla do nosa – barem u mojoj okolini. Tih dana, sjećam se, bilo je teško priuštiti si lijepe cipele i kakvu košulju, no mama ko mama, nekaj je skemijala i dolično me obukla, a tata koji je došao iz inozemstva me otfurao u Tkalču i kupio mi povodom krizme nove novcate Nike tenke, koje su već svi moji prijatelji imali, samo, 5 puta bolje. No, to nije pokvarilo moju sreću – imao sam najkice! Nakon krizme, svi moji gosti su se sjatili kod nas doma i fino smo papali. Ne sjećam se točno što je majka pripremila, ali znam da je to bio moj dan i da je to slavlje ekvivalent današnjim slavljima po restoranima. Dokaz da se sjećam tog događaja je i ovaj članak, naime, poznat mi je gotovo svaki detalj.... osim krizme, jer, budimo realni, mladcu od 13-14 godina baš i nije neki događaj doći pred biskupa i reći amen, ali sva ona pompa oko mene koja se odvijala u trenutku kada se znalo dogoditi da ni kruha nemamo u kući, me je učinila svjesnim moje važnosti, svjesnim da negdje pripadam i da se na mene smije ponekad i potrošiti i koji novac više, učinila me svjesnim voljenosti.
Kada iz današnje perspektive gledam te godine, moram priznati da se ne bih volio vratiti u to vrijeme. Bijaše to mračno doba i svo cviljenje koje nam se servira iz dana u dan oko ekonomske krize me tjera da se zapitam ta gdje su bile sve te cvilidrete svih tih mračnih godina??? Iz kojih su rupa isplazili da sada pozivaju na štednju, da broje svaku potrošenu kunu, da nam svake godine serviraju koliko milijuna kuna Hrvati potroše na skijanje, ljetovanje, kurve, kavijar i škampe??? Tjera me da se pitam otkuda nekome pravo da propitkuje hoće li netko potrošiti na slavlje svoga djeteta 3000 ili 55.000 kuna? Nema te krize koja bi mene natjerala da ne proslavim sa svojim djetetom taj njegov dan i da mu ne priredim da se osjeća baš kao i ja one davne 1994. kada nam je nedostajalo puno više nego što nam danas nedostaje. Slažem se, ne treba pretjerivati, ali onakvi novinski članci, koji se pritom pozivaju na autoritet kardinala, pogađaju uvijek one najranjivije, one najskromnije koji će u svojoj skromnosti još pritom osjećati nametnuti stid jer su se odvažili iskeširat pišljivih 3000 kuna. Pitam se kako slave novinari (nije da ne znam)?
Sljedeći aspekt bi bio osvrt na neke crkvenjake koji se javno sablažnjavaju nad rastrošnim kumovima, preskupim poklonima i šarenim haljinama umjesto skromnih bijelih. Naime, svaki zdrav razum se može zapitati gdje se, pobogu, ti mladi odgajaju, kako, i s kojim naglascima? Prvo, kada dijete dođe ministrirat vidi da striček župnik vozi BMW-a, da imaju svega na pretek, da se ne štedi, te da je tata imao pravo kad je psovao majku lopovsku. Kada bi roditelji i djeca iskusili skromnost Crkve onda bi se tako i odnosili u samom pristupu, jer koliko puta Vam se dogodilo da idete na neko skromno mjesto te se pitate što će te obući kako ne bi bili prenapirlitani? Kada idem u Crkvu, ja sa time nemam problema, a Vi? Ta, ako želiš skromne vjernike budi i sam skroman! Ali, u ostalom, zašto je štednja postala vrlina? Ja želim raskošna slavlja u Crkvi, želim raskošne krizme i prve pričesti, želim svima oko sebe radost i veselje, iskrenu radost i iskreno veselje jer slavim Boga kroz nečiji život. No, crkvenjaci svoju rastrošnost usmjeruju samo unutar zidina svojih dvora, a od naroda zahtijevaju štedljivost, pa čak i u veselju i slavlju, a danas se i onako malo tko zna veseliti osim raskalašenih lovatora koje kritika i onako nikada ne dotiče, a i to njihovo nazovi veselje je samo usiljen razlog za divljaštvom. Sve je u crno-sivim nijansama. Kome je u interesu imati depresivan narod, tugaljive, žalosne, zatvorene u kući koji će plakati nad neimaštinom? Nisu li poslušniji tužni i depresivni te su manje skloni revolucijama i kojekakvim bijesnim glistama? Sumiram, rastrošni popovi traže od depresivnog naroda da se suzdrži slavlja javno ih kritizirajući, a istovremeno im daju sasvim drugačiji primjer. U isto vrijeme su uvjereni da čine dobro djelo misleći da kritika ide na praktične ateiste unutar Crkve, a jedini koji ih slušaju su oni mali koji i onako slave preskromno. Može li Crkva tu malo bolje stajati uz narod?
Treća populacija o kojoj želim govoriti, a koji su glavni razlog kritike svećenstva, su napaljeni roditelji dubljeg džepa i njihova zlatna djeca. Naime, takvi roditelji si dopuštaju odgajat dijete u apsolutnom materijalističkom duhu, gotovo razvratnosti, a onda ih dati na vjeronauk i krizmat. S takvom djecom se teško može nosit prosječni vjeroučitelj ili svećenik pa se na kraju sve svede na „ma pusti ih“. Naravno, ne okrivljujem djecu, šta zna mali vragolan jel Duh Sveti ptica, vjetar, križ načelu ili ulje kad je kod kuće lova ta koja kroji mir ili rat, batine ili ljubav! Dijete je preslik obitelji: ako se doma živi „poganski“ tako će se i dijete postavit. Problem je jako kompleksan i teško da bih mogao suvislo razložiti problematiku. Jedno znam, ako je već situacija takva da se krizmaju praktični ateisti čiji roditelji žele u knjižici uspjeha imati još jedan štambilj, a Crkva nema petlje otkantat 60% pretplatnika na štambilje, onda bolje neka šuti. Ne možeš imati 88 % vjernika jedne države i da svi budu male, dobre ovčice. Netko mora bit i đubre ako se već odgaja vjernike po principu „mi smo bogovi“, a ne po principu ljubavi. Moralna dekadencija vjernika, duhovno tupavilo i totalno ne poznavanje materije jest crkveni problem, ali se neće otkloniti vikanjem ili šibanjem, koje uvijek dotakne samo one najposlušnije – ni krive ni dužne, već konkretnim djelovanjem i primjerom. Ako župnik, susjedni župnik, ili od strinine strine župnik ima tri alimentacije na grbači, teško da možemo govoriti o primjeru, jer budimo realni, jedna lasta u današnjoj globalnoj selendri ipak čini proljeće, a kako neće njih nekoliko!
Možda sam se prežestoko okomio na dotični članak i neke crkvenjake, ali ponekad mi se čini da je prosječni građanin, prosječni vjernik poput najobičnije lopte za napucavanje koja se onda prebacuje s jednog dijela terena na drugi, i tako u nedogled. Objektivna kritika uvijek izostane, a kako je napad najbolja obrana ta taktika se koristi na galone, no primjenjuje se na najotpisaniju klijentelu – male ljude koji zasigurno neće uzvratit, dok si ekonomski, duhovni, politički, bogataški i ini autoriteti uzajamno pružaju desnice pritom noseći tri para rukavica od kojih su jedne uvijek one kirurške – u slučaju analnih problema te uvijek dobro došle penetracije.
Zaključak. Neki crkvenjaci su nezadovoljni velikom većinom svojih „vjernika“ koji žive poput ološa, a takva su im i djeca. Taj ološ donosi novac i teško ih se odreći, a i digli bi bunu kad bi ih se odrekli jer imaju keš. Potom, slijedeći ono malo savijesti, neki crkvenjaci bacaju salve kritike koja plodno tlo nalazi u onim najposlušnijim, najsiromašnijim, dok ološ i dalje ostaje ološ. To sve sa zanimanjem gledaju novinari. Oni primjećuju jaz između kritike nekih crkvenjaka i većine „vjernika“. Sukladno tome pišu novinske članke pritom prilažući krive fotografije. Novine pročitaju svi vjernici, a oni najmanji stanu kimati glavom uz riječi: ajoj, moramo skromnije ove godine. Ološ zamota novinama krumpirove kore. Kraj.
Mnogo toga nisam izrekao, niti neću. Za kraj savjetujem. Dragi građani, vjernici, nevjernici, jadnici i ostala sirotinjo, ne štedite sa svojim novcima ako vam se ne štedi, ne gledajte jel' kobasica 2 ili 3 lipe jeftinija, pokažite ološu da se i vi možete lijepo obući, dajte malom kupite više te najkice, a kada je u pitanju štednja mislim da bi bilo najbolje da na nedjeljnoj misi malo čvršće stisnete šaku kada do vas dođe čiča sa zvončićem, a novine su ionako stvar povijesti, stoga surfajte, a za umatanje krumpirovih kora poslužit će i reklamni letci jednog od supermarketa!!!
Veselo i raskošno slavlje Vam želi Nikola Horvat, živjeli ;)
Post je objavljen 26.04.2009. u 16:02 sati.