Ziwot se zaista igra s nama malim ljudima, ne preže pred nichim...
Swaki dan te iznenadi swojim nowim i gotowo nemoguchim zagonetkama...
Gotowo nerijeshiwim labirintima...
Labirintima straha
Tuge...
Bijesa...
Ljubawi...
Nikada mu nije dowoljno...
Uwijek zeli josh...
Zeli nas josh wishe poniziti...
Wishe no sto i sami mislimo da je moguche...
I kad mislis da si dotakao dno...on odluchno pokazuje da nije tako...
Da moze dublje...
Gdje je tome granica?
Gdje je tome kraj?
U biti...gdje je uopche tome bio pochetak?
Sudbina se odluchila igrati s nama ljudima josh od malih nogu...
Zar postoji sudbina?
Ili je ona samo izmisljotina tako da nama debilima bude lakshe i da mozemo nju okriwiti za swe.....
Ako zaista postoji,i ako nam je cijeli ziwot unaprijed obiljezen...
Zasto onda uopche ziwimo..chemu se trudimo kad je trud uzaludan i kad se protiw sudbine nemoze....???
Wolio bih widjeti swoj ziwot za nekoliko godina...
Zaista bi wolio...
Htio bi znati sto ta misteriozna pojawa zwana sudbina donosi...
Kako joj se usuprostawiti?
Kako je pobijediti...??
Ochito smo josh nedowoljno razwijeni da bismo to shwatili...
Izgubljen sam malo...izgubljen u wremenu i prostoru...
Dogadja se nesto sto se nesmije dogadjati i ja neznam kako se tome usuprostawiti...
Isto kako neznam kako se usuprostawiti sudbini...
Ako je istina da smo sami odgoworni za stwaranje wlastite sreche shto nas onda prijechi u tome...?
Zasto sami sebi ne dopustamo da budemo sretni...??
Zasto sami sebi zatwaramo swe shanse i moguchnosti...??
Zelio bih da sam neko nize biche!
Neki insekt,nesto...bilo sto...
Samo da mogu iskljuciti sebe i swoje srce koje radi ono sto ne smije...
Da se okani onoga sto nie dobro i sto je nedostizno za njega...
Ali narawno...ko i obicno ne slusa...
Pokusawam se kamuflirati..
Pokusawam se prilagoditi swakoj situaciji...chak donekle u uspijewam...
Samo do kada?
Mislim da je owo monolog samo za mene...
Mislim da sam sa sobom zelim rascistiti neke stwari...
Nisam tako hladan ko sto mi ljudi chesto gowore...
Nisam zao, niti wolim raditi zlo drugima...
Ali swe je to moj nachin obrane....
Chini mi se da chu radije otjerat ljude od sebe nego da se prewise wezem za njih...istina..za neke je wech kasno..za neke sam se wech prewise wezao...
Previshe se brinem, osobito u zadnje wrijeme, i razmishljam o stvarima koje josh dugo neshu mochi dokuchiti.
Rijetko kad me ljudi mogu razbjesniti, ali kada se to dogodi, ne mogu se kontrolirati.
Takodjer, pozitivne osjechaje u meni ljudi rijetko mogu izazvati jer je ovaj svijet postao tako povrshan i zao da i u njima rijetko kad ima neshto toliko dobro da bi doprlo do mene.
Wolim chitati ljude, analizirati ih i primijechivati sitnice u vezi njihova ponashanja ili mishljenja.
Iz dana u dan sam swe wishe zahwalan Bogu sto mi je jednu osobu ponowo wratio u ziwot...
Swe chu uchiniti da je ponowo ne izgubim...
Samo se nadam da che to swe biti izwediwo...
Da nista neche biti nemoguche...
To malo chudo je nesto posebno...
Posebno drago i umiljato...
Ali opet tolko zafrknuto da te moze ubiti u pojam jednom rechenicom...
Toliko zrelo za swoje godine...
A opet poput malog djeteta kojemu je potrebna swa paznja owog swijeta...
Twrdoglawo malo deriste...
Ali opet sa odredjenom dozom razumjewanja...
Ma jednom rijechu... sawrshena...
I ke dalje prichat...??
Nista...
Kasno je...
Najbolje da se i ja powuchem na zasluzeni odmor...
Da iskljucim neke osjecaje...
Da iskljucim mozak na odredjeno wrijeme...
Da iskljucim sebe u potpunosti...
Malo wegetacije nikad nikog nie ubilo..pa neche ni mene... =)
Post je objavljen 25.04.2009. u 02:49 sati.