DVOJE U OKOVIMA
Nas dvoje.. dvoje u okovima…
kao robovi na rimskim galijama,
kao dva cvijeta u lončanicama,
kao dva slavuja u krletkama
kao dva draga prijatelja u vječnim zamkama…
Možda smo se trebali poljubiti davno nekada,
dok smo još bili dva tek ispupala cvijeta,
dok nas nisu zaslijepila primamljiva svijetla
dalekih gradova i djetinjastih snova..
Ukradimo ovaj trenutak- još možemo maštom pobjeći
na neko skrovito mjesto… i šutjeti,
bacat ćemo kamenice na naše prošlosti;
na naše poraze, naše zablude i naše snove..
Ispričat ću ti tišinom i reći ćeš mi pogledom:
tko je u nama ubio dvoje bezbrižne djece,
tko je skrio one bezazlene igrice u okovane police;
tko se to usudio umetnuti bore na tvoje divno lice…
Ti i ja....dvoje u okovima....
kao ljubavnici iz grčkih mitova,
kao dvije oaze koje dijeli nepregledna pustinja,
kao dvije strme obale podijeljene brzacima....
kao dva vremenska putnika u različitim stoljećima...
Možda za nas još postoji nada,
na dalekoj, samo nama poznatoj planeti,
negdje s odbjeglim, zelenim bićima,
u zviježđu Lire...obasjani zvijezdama...
Iskoristimo svaki tren ovog života,
na poljupce ukradene nimfama i bogovima,
skrijmo trag utisnut u pjesak našim stopalima
od lakomih trgovaca ljudskim osjećajima...
Ispričaj mi tišinom...pogledom ću ti reći;
tko je u nama ubio nevinost djeteta
i tko nas je osudio na vječna lutanja,
od pakla do raja... od pomrčine do sjaja...
PJESMA JE SAMO DJELOMIČNO MOJA.......AL MORALA SAM JE DANAS STAVITI.......NADAM SE DA ĆE MI BITI OPROŠTENO.
Post je objavljen 09.04.2009. u 12:09 sati.