Nekada davno sam bila na blogu Le temps passe vite!, ali kako sam zaboravila sve lozinke, to mi se često događa jer uvijek stavljam različite gdje god se logiram, morala sam otvoriti drugi blog. Sada mi je i drago zbog toga, osjećam se kao da sam kupila nešto novo.
U međuvremenu se izdešavalo dosta stvari, lijepih i onih za koje bih radije da se nikada niko ne dese. Umro mi je tata, prije godinu dana, još je tuga jednaka kao i tada. I još mislim da je negdje i da će se vratiti. Danas mu je rođendan. Zadnji sam mu čestitala na bolesničkoj postelji. I nadala se da će za ovaj sve biti dobro. Ali...
Faca je odlično, bolje djete nemogu poželjeti! Sutra idemo na kontrolu za alergiju, tako da se nadam da će i na tom polju biti sve ok, kako bi mali gurman mogao proširiti svoju paletu klope:)
Buco, ah, klasika kao i prije, nešto bolje. Ustvari, kad malo bolje razmislim dosta bolje, čini mi se da odrasta, hahaha! Ja sam prestala pristajati na prevelike kompromise koji su me činili nesretnom i stvari su nekako postalo bolje. On se više trudi, ja nagrađujem i obrnuto.
Od kraja porodiljnog je prošlo već više od godinu dana tijekom kojih radim posao na kojem sam vrlo sretna. Rezultati se vide, napredujem, po nečijim mišljenjima i prebrzo, a ono meni najbitnije radim ono što volim i za to sam dobro plaćena.
Sveki....ne bih o njoj, dan mi je odličan ne želim si ga kvariti.
Odoh sada komentirati vas, nisam dugo,, iako sam redovito čitala sve blogove koji su mi interesantni. A onda kad me prođe ovaj postgablecni umor, hvatam se posla.
Uživajte!
Post je objavljen 08.04.2009. u 12:42 sati.