Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/taajnisvijet

Marketing

Zekina priča...

Zeko... ma tak, neki neobičan kao i sama priča…
Nije imao tako velike uši, ali mu je zato repić uvijek bio dugačak.
Još dok je bio mlad, podosta mlad, upoznao je svoj nadraži vrt.
Uživao je u njemu.
Sve mu je taj vrt pružao. Imao je hranu od koje je živio, sunce koje mu je davalo nježnost i toplinu.
Šta je više i trebalo tom zeki…
A onda je došao rat i… zeko je ostao bez svog vrta. Bomba ga je cijelog raznijela, više se u njemu nije moglo živjeti… ostala je samo crna rupa i sivilo u zraku.
Ostao je bez vrta koji je o njemu znao sve, koji mu je pružao sve. Koji ga je volio.

Zeki nije bilo do ničeg. Baš do ničeg. Mjesecima je tugovao, sam i tužan.
Jednog dana se, na nagovor svojih prijatelja odlučio u potragu za drugim vrtom.
Ni jedan vrt nije bio kao onaj, a ako je i postojao negdje, bio je valjda još premalen da bi se u njega nastanilo…

No kako Zeko nije pokazivao nikakve interese za ni jedan vrt, baš to je natjeralo jedan vrt da on proganja zeku. I dozivao ga, i zvao ga lijepim riječima, nudeći sunce i zelenu livadu.
I pristade zeko stanovati u tom vrtu…

E moj maleni Zečiću, nisi ti znao šta ti se sprema u tom vrtu. Nisi ga dobro upoznao, nisi istražio sve njegove kutove prije nego što si se naselio u njega.
Lijepo je bilo Zeki u tom vrtu. Mislio je da ima sve, osnovao je malenu obitelj.
Od zaslijepljenosti nije dobro vidio… a vrt je bivao sve tamniji, sve manje je bivalo sunca u njemu, sve manje vode koja je potrebna za život, a sve više vjetrova…
Ma, proći će, mislio je Zeko, u svakom vrtu ima vjetrova, korova… sve ću ja to popraviti za moju obitelj. I trudio se Zeko, je, je…
Znalo ga ponekad maleno srce zaboljeti, znali mu vjetrovi zadati udarce, ali taj Zeko vam je bio optimista, uvijek je mislio da će biti bolje, da se ne može ništa strašno dogoditi.
U tihim noćima dok je bio sam, sve mu je više falilo topline i nježnosti. Trebao je ljubav, hranu za dušu…

Jednog dana dok je tako šetao ostade šokiran prizorom. Ispred njega se nađe vrt. Vrt koji ga je odmah podsjetio na onaj njegov uništeni.
Svaki dan je prolazio kraj tog vrta i svaki dan je pronalazio nešto novo, nešto zanimljivo, sve više se zadržavao uz rub toga vrta.
Nakon nekog vremena upoznaše se vrt i zeko. Zeko shvati da je to ono što je oduvijek tražio. Ali prekasno… on je imao svoj vrt u kojem je živio, bar je mislio da živi… a taj vrt kojeg je upoznao, ne pripada njemu.
Nije očajavao, bio je ponosan što je upoznao takav vrt, pa makar ga gledao izdaleka, makar nikada ne protrčao njegovim livadama… vrt ipak postoji...

Ovih dana Zeko je ranjen, bole ga rane od prejakog vjetra koji hara njegovim vrtom. Bole ga uši, bole ga šapice, a najviše ga boli srce.
No, Zeko je nasmijan, ostao je pravi zeko u srcu, kakav je oduvijek bio, a i znao je da ispod ovog plavog neba postoji jedan vrt koji mu vraća osmjeh na lice…


Post je objavljen 07.04.2009. u 17:10 sati.