Dnevnik moga odvikavanja, napisano 24.05.2008
"....neraspoložen si cijeli dan, osjećaš se tužno, prazno i beznadno, bez budućnosti, a katkad je i razdražljivo?. Osjećaš se bezvrijedno i krivo, sklon si samooptuživanju, imaš smanjenu koncentraciju i sposobnost mišljenja i jako si neodlučan. Izrazito si psihomotorno zakočen, usporen i nepokretan, ili jako nemiran.? bježiš u san, nemaš energije i osjećaš se loše kao da si preboljeo neku bolest?....
Sjećaš se svog pakla? U ratnim godinama. 1991, na jesen... Od tada si u sasvim drugoj situaciji. Samoiscjeljitelj....! Da, tako si se osjećao i tako ćeš se osjećati i nakon odvikavanja? Znam da tako misliš. To je tvoj najveći strah i problem koji se ne riješava odvikavanjem. Ni sad ne znaš kako.
Strah te je da je tvoj oklop isti i sad i tad i krajem 80-ih, kad si se još nosio s problemima i potiskivao probleme, zavlačio se u kuću, previše volio televiziju, ali i družio se na ulici... Ali kad se prisjetiš i tada si bio onaj u kog se nije smjelo previše dirati. Prve ljubavi, teški raskidi, gotovo fatalni? Sve se to pripisivalo tvom karakteru, uspoređivalo s precima..Isti si ovaj.. isti si onaj... ali nitko nije imao hrabrosti ukazati na problem i nitko nije imao nešto manje srama od susjeda, pa da potraži pomoć,... jer iskovanom željezu teško mjenjaš oblik, a vrućem lako..Ohladio si se i željetu su ostale rupe i krivine, koje je ispunio lorazepam, tvoja štaka dr. Housea...s kojim si se i poistovjetio, čak ti i nedostaje....
Tvoje odvikavanje je novo taljenje. Vraćanje u 1991. i u novim okolnostima novi pokušaj, na novi način.....
Još ga tražiš, prijatelju....."
Post je objavljen 05.04.2009. u 19:29 sati.