Mogu bez njih, vjerovala sam da mogu. I prije sam izdržala bez i jedne cigarete i po više dana. A sada se osjećam kao neki stariji ovisnik koji puši već godinama, i ne može bez toga otrova jedan dan preživiti. Skoro 3 godine svoga života sam potratila uvlačeći taj dim, i što je najgore, bila uvjerena u to da nisam ovisna. Poricanje istine?
Sve je počelo kao zezancija kada sam prekinila sa svojim prvim dečkom. Nisam ga volila, to i nije bilo moguće da smo neznam koliko bili zajedno, a ne mogu se baš pohvaliti dužinom naše veze. Jebena četiri dana. Heh. Uostalom, bila sam i premlada da bi to nešto prešlo u nešto više. Jedna moja starija prijateljica me je uvukla u taj svijet dima. I sad se sjećam svoje prve kutije cigara koju sam s njom kupila zato što sam bila u "depresiji".
Skrivala sam se. Imala sam 12 godina. Pušile smo na nekim skrivenim mjestima, jer znam da sam bila premlada da bi pušila. Uglavnom nitko nije znao, osim mojih boljih prijatelja. Znam da bi bilo mnogo pogleda koji bi me osuđivali, a to mi nije trebalo.
Prošle i dvije godine, i kročila sam u srednju. Srednja je bila drukčija od osnovne, tamo si bio cool ako pušiš. I oni sportaši i sportašice, oni koji su u osnovnoj bili protiv pušenja kao da je to heroin, oni koji su pljuvali po meni kada su saznali da ja, mala balavica, konzumiram duhanske proizvode, oni koji su govorili da nikada neće staviti cigaru u usta, svi oni su sada stojali ispred škole i lagano uvlačili onaj dim cigarete. To je bilo cool.
Znam da će svi sa vremenom htjeti prestati pušiti, možda će im biti zanimljivo do 30, ako i dotad. Ljudi obično shvate da su pogriješili, ali kad shvate, uglavnom bude prekasno. To će biti i samnom. Kvragu, mene je to već zadesilo.
Post je objavljen 03.04.2009. u 13:38 sati.