Optužnica protiv generala; Gotovine, Markača i Čermaka nije ništa drugo nego osveta Republici Hrvatskoj zbog propasti plana Z-4 i opstanka Republike Hrvatske u njenim današnjim granicama, posljednjih dana često znaju naglasiti neki neovisni analitičari. Prisjetimo se spomenuti plan obznanjen je javnosti početkom 1995. godine i predviđao je široku srpsku autonomiju u Republici Hrvatskoj, uključujući i postojanje srpske vojske, srpske monete, te vlastitog obrazovnog sustava. Sposobnim odvjetnicima, uz logističku potporu države, neće biti nimalo zahtjevan posao dokazati pred Haškim sudom kako srpska krajina u Hrvatskoj nije postojala ni de facto ni de iure. Također im neće biti problem dokazati niti činjenicu kako je Republika Hrvatska, kao međunarodno priznati subjekt, po ustavnom i međunarodnom pravu bila nadležna uspostaviti svoj pravni poredak na čitavom državnom prostoru.
Međutim, jedna će druga optužnica svakako uskovitlati jako mnogo prašine u Haškoj sudnici, ali i u međunarodnim odnosima, te unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, a riječ je optužnici protiv političkog i vojnog vrha Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Riječ je o šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, istodobno i državljana Republike Hrvatske, koje je Haški sud optužio « da su zajedno sa dr. Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, mr. Matom Bobanom i Darijom Kordićem sudjelovali u zločinačkom pothvatu stvaranja HZ HB, i to s ciljem pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine susjednoj Republici Hrvatskoj.»
Iz spomenutih riječi koje su sastavni dio optužnice protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića dade se izvući zaključak kako su Hrvati krivi što su se i unatoč nametnutom embargu uspjeli obraniti i zadržati na dobrom djelu prostora na kojima su živjeli i prije rata. Hrvati su eto glavni krivci što je središnja vlast u Sarajevu prema njima pokazivala toliku nebrigu da su se bili prinuđeni samo organizirati i pružiti otpor najprije jednom a zatim i drugom agresoru. Hrvatima će se u haškim raspravama pokušati dokazati i krivnja zbog utemeljenja ne samo HZ Herceg-Bosne, nego i zbog utemeljenja Hrvatskog Vijeća Obrane, Sveučilišta u Mostaru, raznih gospodarskih subjekata i mnogo toga još. Danas, kad na sve strane slušamo i čitamo o haškim optužnicama svakako se zanimljivo prisjetiti jednoga pravnog akta, nastalog 08. travnja 1992. godine. Riječ je o Odluci o utemeljenju Hrvatskog vijeća obrane, a u njoj je između ostaloga stajalo i ovo:
«Zbog neorganiziranosti i nesnalaženja središnje vlasti u Sarajevu u novonastalim uvjetima te pokazane očite nebrige spram Hrvatima u Bosni i Hercegovini, političko vodstvo Hrvata u BiH organizirano kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu donosi odluku o osnivanju Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao Hrvatske vojne sastavnice u Bosni i Hercegovini.»
Stoga, ne postoje političke niti bilo kakve druge snage koje jednome narodu mogu uskratiti pravo na vlastitu obranu. U trenucima utemeljenja HVO-a, koje se dogodilo samo jedan dan nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, postojala je samo jedna vojska. Postojala je samo JNA, instrument velikosrpske politike u Miloševićevim rukama. Četiri dana poslije HVO-a osnovana je i Armija BiH, što je krunski dokaz o nebrizi sarajevskih vlasti prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U početku obranjeni prostori, bili su samo oni koje je i unatoč međunarodnom embargu nadzirao HVO. Stoga, nije uopće pretenciozno iz današnje perspektive naglasiti kako bez Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i bez Hrvatskog vijeća obrane ne bi bilo potrebe niti za Vance-Owenovim, niti Washingtonskim, niti Daytonskim mirovnim sporazumom. Iz prostog razloga jer Bosne i Hercegovine, u tom slučaju, ne bi uopće niti bilo. Postojala bi i dalje Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, pod punim Miloševićevim nadzorom, i u sastavu Jugoslavije. Bez Slovenije, čija je sudbina riješena još u proljeće 1991. godine i bez jednoga djela Hrvatske, onoga koji iz povijesti poznajemo kao «OSTATAK-OSTATAKA».
Ako ne bi bilo moguće ranije, onda bi planom Z-4 Republika Hrvatska bila podijeljena na dva entiteta, onaj hrvatski i onaj srpski pod Martićevim i Hadžićevim nadzorom, koji bi vremenom bio pripojen ostatku zemalja pod velikosrpskim nadzorom. U ovakvom razvoju situacije svi Srbi bi živjeli u jednoj državi, svi muslimani također a ovi potonji bi zajedno sa Albancima bili po brojnosti drugi narod u ovakvoj Jugoslaviji. Naravno s tendencijom stalnog rasta. Što se spomenuto nije dogodilo krivicu u prvom redu snose Hrvati. Svaku Jugoslaviju i svako jugoslavenstvo uvijek su smatrali ropstvom. Zbog toga su, iako nenaoružani, pružili žilav otpor i realizirali većinu svojih političkih ciljeva.
U tome i jeste stvarni razlog montiranja sudskih procesa. Koji nisu ništa drugo nego zamagljivanje očiju javnosti, te pokušaji revidiranja novije povijesti i skrivanja vlastitih prstiju debelo umiješanih u krvave događaje koji su se na ovim prostorima dogodili u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća.
Post je objavljen 22.03.2009. u 12:56 sati.