Prošlomjesečna izjava bivšeg američkog veleposlanika pri UN-u i jednoga od kreatora Daytonskog mirovnog sporazuma Richarda Holbrucka o Mostaru kao crnoj rupi u ovom djelu Europe mnogima se nije svidjela ali je rijetko tko ostao zatečen. Wintersteinovi prijedlozi vezani za preustroj Mostara mogu se staviti također pod istu lupu. Posljednjih dana pažnju javnosti privlači i peticija drvarskih Srba vezana za priključenje Drvara Republici Srpskoj a najnovija inicijativa o preustroju Bosne i Hercegovine u 12 administrativnih cjelina koja dolazi iz međunarodnih krugova svakako je tematika koju se, kao uostalom i ove prethodne, ne može niti smije prešutiti. Napokon, i sve više izlazi na površinu činjenica kako Daytonski sporazum nije sveto pismo i nije nepromjenjiv. Sve se češće mogu čuti izjave kako je tim sporazumom okončan rat te kako je to i bio temeljnim ciljem sporazuma iz američke vojne baze Wreith Peterson u Ohiu. U godinama koje su slijedile nakon toga međunarodni moćnici su s određenim i unaprijed zacrtanim ciljem nastojali Dayton proglasiti skoro božanskom ikonom te svaki zahtjev za njegovom promjenom proglasiti svetogrđem ili čak atakom na novi svjetski poredak. Pri tome je redovito prešućivana činjenica da je na nekoliko ministarskih konferencijama koje su uslijedile nakon Daytona izvorni Mirovni sporazum dobrano promijenjen ali i unatoč tihoj reviziji ostalo se i dalje, pa makar u retoričkom smislu, u okvirima određenim u Daytonu.
Od tri naroda koja žive u Bosni i Hercegovini, Hrvati su, iako najmalobrojniji, u vise navrata pokazivali dvojbe prema sporazumu koji je državu sa tri naroda podijelio na dva entiteta. Zbog tih otvoreno postavljenih dvojbi politički predstavnici Hrvata su smjenjivani, odstranjivani sa funkcija a njihove političke ideje redovito su proglašavane svetogrđem i opstrukcijom, kako su mnogi govorili, teško stečenog napretka.
Danas, više od osam godina kasnije, kada sumnju prema sporazumu pokazuju i sami njegovi tvorci, predstavnici druga dva naroda kao i predstavnici međunarodne zajednice, takmiče se, ne samo u isticanju prijedloga, nego i u realiziranju određenih poteza. A sve naravno s ciljem stvaranja što boljih pregovaračkih pozicija za razdoblje koje dolazi i u kojem će se, tako se bar čini, odlučivati o jako bitnim stvarima. S tim u vezi može se gledati i bošnjački odnos prema Eronetu i mostarskom Aluminiju, različiti kriteriji prema budućem uređenju Mostara ili primjerice Travnika ali i srpski apetiti na širenju svoje, pod Miloševićevom i Karadžićevom dirigentskom palicom, iskovane srpske Republike na Drvar, Grahovo i Glamoč. Ništa čudno, reći će mnogi, ako se zna da su i danas u Srbiji Šešeljovi radikali glavna politička snaga. Posljednji prijedlog o Bosni i Hercegovini koji se ovih dana pojavio u tiskovinama propagira Bosnu i Hercegovinu bez entiteta ali podijeljenu na dvanaest regija. I površnom raščlambom ponuđenih zemljovida dade se primijetiti kako bi deset regija u Federaciji bilo zapravo deset današnjih županija a druge dvije bile bi istočni i zapadni dio Republike Srpske. Očito je da bi, prema tom planu Republika Srpska bila presječena na koridoru a izgleda da bi ta teritorijalna manjkavost bila Srbima nadomještena na prostorima zapadne Bosne, odnosno u Drvaru i njemu susjednim općinama. Recimo da bi se u tom slučaju jedna razina vlasti u administrativno kompliciranoj Bosni i Hercegovini smanjila ali koji bi to državni ili međunarodni organi omeli dalji prodor velikomuslimanske politike prema Neumu i Savi a velikosrbijanske, najprije prema Kninu, a zatim i prema Virovitici, Karlovcu i Karlobagu. Činjenica je kako se pitanje statusa luke Ploče može riješiti mostom Pelješac-Korčula, međutim ostaje dvojbenim može li se tim mostom riješiti i sudbina opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini ?!
Post je objavljen 17.03.2009. u 12:51 sati.