Pa valjda smo svi Argonauti. I ti. Već u potrazi ili izgubljeni u njoj.
Uglavnom si meteopat. Možda je i Homer bio. Sve ciklone i anticiklone starog kontinenta se provuku kroz tvoju glavu. Ni privilegij ovisnosti ti mnogo ne pomaže. Ipak papirić je ispred tebe. Još jedan telefonski poziv i obavljeno. Posao dogovoren. Ovisnost ti pomaže smanjiti strah od autoriteta. Odvikavanje te već lagano drma. Glas ti nije toliko siguran. Svoj "meni" od ankiolitika si smanjio za komadić i već si nešto drugo. Čahura je je još debela, niti napukla nije.
Naočale. Taj krasan izum. Mrzio si ih. Skidao, ostavljao, zaboravljao, lomio. Usput je i umro drug Tito. Najteži dan u tvom dotadašnjem životu. Trebao je biti. Mali isprani mozgovi su sve to shvaćali tragično. kao da više nema dalje. Na crno bijelom televizoru u ormariću od šperploče milila je sivakolona, a ti i drugovi učenici ste gledali druga učitelja kako plače. Pa kako vam je učitelj , valjda i vi morate malo plakati. Ali nije išlo. Kad ste shavtili da se i bez njega može život se nastavio. Sjećaš se nekih učenika, mada si beć tri puta promjenio grad i svi tvoji prijatelji iz školskog doba su samo blljede reminiscencije, kojima se sjećaš ili imena ili prezimena, ili nekog nestašluka.
Školske korijene si izgubio davno, ali najšokantnije si doživio prebacivanje u drugu školu izvan tvog kvarta, radi maminih i tatinih planova. Tko te što pitao. samo si jednog dana sjeo među nove učenike koji su te s istom znatiželjom kao i ti njih pogledavali, nešto šaptali jedno drugom (naravno nisam ni pomislio da govore lijepo o meni). Sve ze izokrenulo naglavačke. Baš si počeo stvarati krug prijatelja, kad tt velike škare života bez prava glasa, kliknu ispred nosa. Iza tebe staro i nepovratno, ispred tebe novo i nepoznato. Sve moraš nanovo.
Rezultat: počeo si zamuckivati, ponekad i jako. Kako je brat imao isti problem još odmalena, opet si morao održati ravnotežu i ne govoriti s roditeljima o tome otvoreno. Kad si nešto i znao šutio si da ne bi i zamucnuo, da ti se ne bi smijali. Iako si bio pjesnička duša nikad nisi mogao do kraja izreći tekst. Umjesto 5 dobio bi 2, maminu jezikovu juhu i ono najgoru; bol što se svakodnevno produbljivala, jer sve loše ocjene nisu zbog nesposobnosti, već problema koji nisi htio nikom reći.
Danas si užasno riječit, na fakultetu je to nestalo, pobijedio si potpuno sam problem. Ipak ožiljci se vide. Ta je bitka bila samo u tebi. Teško mi je o tome...
Post je objavljen 27.03.2009. u 14:50 sati.