Kuc, kuc.
Dobar dan.
Mogu li ući?
Mogu? Otvarate mi? Imate ključ?
Gledajte, ja jesam malo u krizi, ali dvije priče o ključevima (post Ura od 24.03) i komentar Nepoznatog, prvo su me posjetile na ona mnoga vrata koja trebamo otvoriti pri bihevioralnim i kognitivnim terapijama. Vrata svih boja. I još ako trebamo ključ za svaka od njih. I Napoznati je iza vrata koja nam ne otvara.
Dogodio mi se klik.
Tko je uopće izmislio vrata. Zašto se napoznatiji Hrvatski antidepresiv ili pilula sreće zove Portal? Da li otvaraju vrata od tuge ka sreći? Kad su ljudi počeli postavljati vrata na pećine, sojenice, zemunice, dvorove, na kuće? Da li je na Atlantidi bilo vrata? Imaju li svemirci vrata? Ima li Bog vrata? Ćemu nama služa vrata osim da zimi čuvaju toplinu?
Da li Sv.Petar zna u koja mu vrata ulazi koji njegov ključ? Vrata su zabrana, ograda, zaključavanje, zaštita, separacija, odvajanje, necjelovitost, zid, granica. Ovaj način komuniciranja (internet) ima vrata i ključ (lozinku). Možda bi se Windowsi zvali Doors da nije grupa u to vrijeme bila snažnija logotipom i brandom. Nekad i prozori imaju ključ. Mi smo jedni drugima iza vrata, ne znamo si prava imena.
A kad je još za rata izmišljen ključ, stvari su postale još složenije. I iza vrata imamo vrata koje treba zaključati.
Ljudi su kao šibice u svojoj kutiji šibica s fosfornom trakom i još zapakirane u onu veliku smeđu Osijek Drava, a sve to ukrcano u kamion koji velikom brzinom juri, naravno zatvoenih vrata od straha da vozač ne ispadne iz kamiona.
A zapali jednu žigicu izgori sve. I kamion. A mi mislimo dasmo iza vrata sigurni.
Upravo smo iza vrata jer smo nesigurni. Poznat vam je osjećaj kad vam se piški a zaboravili ste ključ od kuće. Sa susjedom baš niste na ti, a živite u Neboderu.
Zato smrde haustori Zagrebačkih nebodera, pa čak i katovi. Puno vrata, malo ključeva, mnogo smrada.
I ne pristajem na priču o putu koji te vodi do nekog vrata koje trebaš otvoriti i sve će biti dobro. Ona će se vratiti, ona će me vojeljeti, osjećat ću se bolje, obasjat će me svjetlost i slična sranja. (opp.autoru)
Medeja je kratka , jasna i čista. Ne trebaju nam ključevi. Ja kažem ne trebaju nam ni vrata. Ako ih mate "razbijte ih nogom" ne da vi izađete, nego da drugi uđu. jer mi smo već tu. Najgora su vrata na srcu, jeziku i mislima. Ja ih imam i neka su još zaključana.
Još tražim ključ. Možda i provalim.
Otvorimo vrata da drugi uđu.
To nam treba.
Iskrenost bez vrata, ključeva i pasa koji cvile u pomoć.
U svijetu bez vrata nema cvilećih pasa.
Ni ljudi.
Pozitivno sam "ljut"
Da nije bilo mnogo vrata oko mene, ne bi sad tražio ključ.
Odmrznut.
(briga me za gramatičke greške...)
Post je objavljen 26.03.2009. u 09:50 sati.