Marketing
SAT POVIJESTI/HISTORY: FAŠISTIČKI TROJNI PAKT S JUGOSLAVIJOM 25. III 1941.
Dana 25. III 1941. su njemački ministar vanjskih poslova 3. Reicha, Joachim von Ribbentrop, u ime njemačke vlade, i srpski predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković, i jugoslavenski ministar vanjskih poslova, srpski diplomat Cincar-Marković, u Beču potpisali protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Trojni pakt s (velikosrpskom) Jugoslavijom, potpisan u Beču, 25. III 1941.
Trojni pakt je međunarodni savez država koji je 1940. ustanovljen na inicijativu njemačkog vođe Adolfa Hitlera, i bio je predviđen u osnovi kao vojni savez, zatim kao jamstvo Japanu da neće ostati izoliran nakon njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine, i kao geo-politički savez u svrhu podjele svijeta i novoga svjetskog poretka u Istočnoj Aziji i u Europi.
Trojni pakt između Njemačke, Japana i Italije potpisan je 27. rujna 1940. na vrijeme od deset godina, i oslonio se na Antikominternovski pakt između Italije i Njemačke ('Osovina Berlin – Rim') iz studenog 1936. godine, koji je bio usmjeren protiv komunizma odnosno Sovjetskog Saveza (Antikominternovskom paktu je poslije pristupila Španjolska, i među ostalim i Nezavisna Država Hrvatska). Na Antikominternovski i Trojni pakt oslonio se Čelični pakt iz 1942. između Njemačke, Japana i Italije o međusobnoj vojnoj pomoći. Trojnom paktu su, osim Jugoslavije, još pristupile Mađarska (20.11.1940.), Rumunjska (23.11.1940.), Slovačka (24.11.1941.), Bugarska (1.3.1941.), i nakon razbijanja Jugoslavije, i Nezavisna Država Hrvatska (15.6.1941.)
Moćni Trojni pakt trebao je po mislima njemačkih stratega odvratiti SAD od ulaska u rat, i prisiliti Veliku Britaniju na povlačenje ratne objave protiv Njemačke od 3. rujna 1939. godine, i prihvaćanje njemačke mirovne ponude Engleskoj i britanskoj vladi od 6. listopada 1939. godine (Hitlerov govor u Reichstagu i mirovna ponuda Republici Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije). Fašističkom Trojnom paktu nije pristupila Španjolska pod vlašću fašističke Falange i generala i diktatora Franca, niti francuska Vichyevska Republika pod vlašću francuskog junaka iz Prvog svjetskog rata, maršala Pataina, međutim, unatoč tome su španjolske postrojbe sudjelovale u pohodu „Barbarossa“ na SSSR od 22. lipnja 1941. godine, kao i francuski dobrovoljci.
Dva dana nakon potpisivanja Protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu je vrh jugoslavenske vojske izvršio unaprijed pripremljeni državni udar i svrgnuo je vladu Cvetković-Maček koja je potpisala pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu; urotu je izvršila skupina srpskih zrakoplovnih oficira u suradnji sa britanskom tajnom službom čiji su bili plaćenici.
Motiv prevrata od 27. ožujka 1941. je bio poništiti srpsko-hrvatski sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske, i oslabiti njemački utjecaj u Jugoistočnoj Europi za račun britanskog utjecaja, dakle, motiv nije bio ideološki u smislu slabljenja utjecaja fašizma i jačanja antifašizma, nego geo-političke prirode.
'Liepa plavka' i atentat u Marseilleu 1934. – Uvod u WWII i jedan od uzroka rata:
Do pristupanja velikosrpske tamnice naroda Jugoslavije Trojnom paktu došlo je postupno i sustavno nakon atentata u Marseilleu od 9. listopada 1934. godine.
Smrtonosni atentat u francuskom lučkom sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemačka nacistička tajna služba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitička služba nacističke stranke NSDAP tako da su odgovorni za javno smaknuće dvojice protunjemačkih državnika bili šef Sicherheitsdiensta (sigurnosne službe Njemačke tajne policije GESTAPO), Reinhard Heydrich (zločinac zadužen od Hitlera, Himmlera i Göringa za program "Endlösung" ili 'Konačno rješenje židovskog pitanja'), i nacistički ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg (glavni urednik nacističkog režimskog glasila 'Völkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova zamjenika Heinricha Himmlera.
Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra vanjskih poslova angažirao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova šefa Antu Pavelića, i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva Černozemskog, zvan 'Vlado šofer' koji je bio tjelohranitelj od vođe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije VMRO, Vanča Mihajlova, za koju je njemačka vojna kontra-obavještajana služba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotničko-diverzantska organizacija toga vremena koja je na Zapadu imala biljeg 'terorističke' organizacije. Vladimir Georgiev je u Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane tjelohranitelja francuskog državnika.
Izvršitelje atentata je u Marseilleu navodila njemačka agentica Melitte Wiedemann koja se tamo nalazila sa Georgijevim Černozemskim dok je Eugen D. Kvaternik, šef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, među kojima su bili hrvatski revolucionari iz ustaškog logora za vojničko-diverzantsku obuku u Mađarskoj i Italiji, dolazak u Francusku i njihovo konspirativno kretanje i djelovanje.
Kako bi se zataškala povijesno dokazana činjenica da iza atentata stoji njemačka vlada, javno je hrvatski ustaški revolucionarni pokret, koji se nalazio pod njemačkom zaštitom, preuzeo odgovornost, čak je atentat unaprijed najavljen u jednim hrvatskim emigrantskim novinama koje su u to vrijeme izlazile u Njemačkoj. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić čak je u svojemu romanu 'Liepa plavka' aludirao na to da je marsejski atentat navodno isključivo djelo hrvatske protujugoslavenske organizacije ustaškog pokreta, tako da autor sugerira kako je plavuša u romanu navodno jedna Hrvatica, međutim, u stvarnosti je 'liepa plavka' njemačka agentica Sicherheitsdiensta, nacistikinja Melitte Wiedemann, a njen suradnik u organizaciji atentata je austrijski nacist Otilo Globočnik kojega je poglavnik NDH odlikovao na godišnjicu marsejskoga atentata 1944. visokim hrvatskim državnim odličjem što nije bilo po volji Reichsführera SS, Himmlera, koji je, kao i cijeli njemački nacistički vrh, nastojao zataškati ulogu Njemačke i Hitlerove vlade u likvidaciji francuskog 'arhitekta' geopolitike opkoljavanja Njemačke.
Naime, nakon Hitlerova (legalnog) preuzimanja vlasti 1933. i službenog postavljanja zahtjeva za revizijom versajskog sporazuma iz 1919. godine, kojim je Njemačka svedena na drugorazrednu zemlju u odnosu na Englesku i Francusku, je francuska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova Barthuom (jedan od glavnih arhitekata versajskog sporazuma) nastojao stvoriti tako zvani Istočni sporazum između liberalne Francuske i (komunističkog) Sovjetskog Saveza, kojim bi se priključila Čehoslovačka, Jugoslavija, Bugarska i Poljska, te bi Hitlerova Njemačka ostala izolirana, a Republika Francuska i SSSR jamčili bi potpisnicama Istočnog pakta državne granice i suverenitet (nezavisnost).
Noć dugih noževa
U vrijeme pred marsejski atentat je Hitler bio stavljen pred zid, naime, njemačkom Führeru je gorilo pod petama jer mu je priijetila francuska vojna intervencija i rušenje njegova režima u situaciji kada Njemačka još nije završila naoružavanje nego je tek počela s naoružavanjem; nadalje, Barthou je dva puta odbio Hitlerov prijedlog za zajedničkim sastankom, zatim, javna francuska politika sklapanja protunjemačkih sporazuma, kao što je najavljeni Istočni pakt, prijetio je Hitlerovim vanjsko-političkim slomom, a uz to ga je ugrožavala i oporba, ali ne ljevica s kojom je obračunao još 1933. godine (s marksistima – komunistima, socijalistima, socijaldemokratima, i liberalima) nego s nacionalističkom oporbom u njemačkoj vojsci (glavnom stožeru Reichswehr), tako da je Himmlerova služba sigurnosti opet, kao u slučaju paljenja Reichstaga, inscenirala javnu manifestaciju nasilja kako bi imala povoda za intervencijom i uspostavljanje javnog reda i mira, a u stvarnosti povod za obračun s oporbom, tako da je Hitlerovom zamisli organizirana 'Noć dugih noževa', jedna vrsta verzije Bartolomejske noći kada je SS ubio vodstvo smeđekošuljaških SA-odreda (obje paravojne jedinice, SS i SA, osnovao je bio Hitler kao zaštitne odrede svoga pokreta i stranke NSDAP za odbacivanje fizičkih nasrtaja komunista i boljševika na stranačkim skupovima nacističke stranke tijekom dvadesetih godina) na čelu sa Ernstom Röhmom koji je bio visokopozicionirani homoseksualac u nacističkim redovima, međutim, glavna meta nije bio Röhm, iako je to u javnosti tako predstavljeno od Goebbelsove propagande, nego je glavna meta bio general Schleicher, bivši ministar obrane i još nekoliko stožernih časnika njemačke vojske koji su bili bliski s pokojnim predsjednikom Njemačkog Reicha, maršalom Hindenburgom, i imali u planu svrgnuti Hitlera s vlasti zbog njegove protufrancuske politike jer su htjeli izbjeći novi rat s Francuskom kao u Prvom svjetskom ratu.
Nakon toga je nacistička vlada Njemačke organizirala atentat na austrijskog profašističkog kancelara Dollfussa , u srpnju 1934. godine, koji je bio za očuvanje austrijskoga suvereniteta i blizak s Mussoliniem koji je bio protiv 'Anschlussa' Austrije Velikonjemačkom Reichu, a nakon toga se dogodio 'Marseille', te i svrgavanje bugarske pučističke vlade i instalacija pronjemačke vlade u Sofiji.
Dakle, kao što je britanska vlada preko svoje tajne službe svrgavala i postavljala sebi poslušne režime, kao na pr. pučistički Simovićev režim u Beogradu, 27. III. 1941. godine, ili kao što CIA ruši i postavlja vlade širom svijeta, tako je i njemački SD postavljao sebi sklone režime po Europi, kao na pr. slovačku vladu, ili hrvatsku, bugarsku, austrijsku vladu itd. Nakon toga je Mussolini napao jedinu nezavisnu afričku državu Etiopiju, a Hitler je podržao taj talijanski napad, i kako jedna ruka drugu mije tako je Mussolini priznao 'Anschluss', i sklopljeno je talijansko-njemačko prijateljstvo ('Osovina Berlin – Rim' iz 1936.) iako je Mussoliniev fašistički režim načelno podržao ideju Istočnog pakta (koji je propao Barthouvim ubojstvom), i čak i potpisao talijansko-francuski sporazum po kojemu je Francuska odstupila Italiji dijelove nekih kolonija u Africi u zamjenu za protunjemačku politiku.
Po Protokolu o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu od 25. ožujka 1941. godine je 3. Reich jamčio jugoslavenskoj vladi teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Kraljevine Jugoslavije, i da neće u ratu tražiti jugoslavensko područje kao tranzitni teritorij za prijevoz postrojbi, međutim, u kompromisu između kneza Pavla Karađorđevića (namjesnika nakon ubojstva kralja i diktatora Aleksandra u Marseilleu) i Adolfa Hitlera od 4. ožujka 1941. u Berchtesgadenu (Hitlerovoj alpskoj rezidenciji) se Njemačka obavezuje:
- Jugoslaviji nakon rata odstupiti grčku egejsku luku Solun;
- jamčiti Jugoslaviji teritorijalnu cjelovitost pred talijanskim aspiracijama, i
- osloboditi Jugoslaviju bilo kakve obaveze da sudjeluje u ratu na strani Sila osovine, te
- vojnici Osovine neće stupiti na jugoslavensko tlo, čak niti ranjenici.
Na sjednici Krunskoga vijeća od 6. ožujka 1941. (neka vrsta predsjedništva države), je potpredsjednik Maček (ujedno i vođa hrvatske oporbe, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, nasljednik na tome položaju od velikosrpskog režima 1928. u jugoslavenskoj Skupštini ubijenog Stjepana Radića) upitao, znači li moguće nepotpisivanje Trojnog pakta rat s Njemačkom, i dobio je potvrdan odgovor te su svi članovi Krunskog vijeća, kao i 16 od 19 članova jugoslavenske vlade glasovali za pristupanje Trojnog pakta, te potpisivanje toga pakta nije bilo pitanje nekog velikog izbora nego nužda za izbjegavanje rata, ali i lukrativna Hitlerova ponuda da velikosrpska banda dobije izlaz na toplo more odnosno duboku luku Solun, što je bilo na tragu velikosrpskog tajnog plana 'Načertanije' iz 1844. godine.
Britanska tajna služba SOE u Beogradu 1941. godine:
Kako bi moguće poremetili njemački tajni plan o napadu na Grčku u kojoj je bio stacioniran britanski ekspedicijski (vojni) korpus i britansko ratno zrakoplovstvo koje je bombardiralo rumunjska naftna polja i ogromnu rafineriju iz koje su Hitlerove tenkovske divizije crpile gorivo, britanska tajna služba SOE (Special Operation Execution) organizirala je protunjemački prevrat u Jugoslaviji; britanski agenti i doušnici nalazili su se u samom vrhu jugoslavenske vojske, u generalštabu, i posebno u jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu, tako da su vođe pučista bili mahom iz redova ratnog zrakoplovstva, srpski general Dušan Simović (plaćenik od SOE) i general Borivoje Mirković i Bogoljub Ilić, također plaćenik britanske tajne službe SOE koja je dulje vremena prije samoga prevrata održavala kontakte sa srpskim urotnicima preko svog tajnog agenta T. G. Mapplebacka u britanskom veleposlanstvu u Beogradu koji je djelovao pod plaštom trgovačkog predstavnika koji je jugoslavenskoj vojsci prodavao materijal za ratno zrakoplovstvo. (Na sličan način je britanska tajna služba djelovala i osamdesetih i devedesetih u bivšoj Titovoj Jugoslaviji, na strani Miloševićeva agresorskog i zločinačkoga režima).
Srpski nacionalistički povjesničari interpretiraju državni udar od 25. ožujka kao „narodni bunt protiv fašizma“, što je laž, a marksistički povjesničari nekadašnje jugoslavenske titoističke historiografije taj povijesni događaj navode kao antifašistički čin organiziran od Komunističke partije Jugoslavije, što je također totalna laž. Beogradske protunjemačke demonstracije protiv pristupanja Trojnom paktu, u kojima je sudjelovala KPJ i Srpska pravoslavna crkva, manipulirala je britanska tajna služba.
Motiv srpskih pučista nije toliko bio otklon od Trojnog pakta koji je Velikoj Srbiji zvana Jugoslavija zajamčio teritorijalno proširenje, koliko odstranjenje namjesnika Pavla (Aleksandrova bratića) koji se založio za kompromis sa Hrvatima (sporazum Cvetković-Maček iz kolovoza 1939. godine) i potpisivanje konkordata sa Svetom Stolicom što je velikosrpskim političarima bio trn u oku (jugoslavenska Skupština nije ratificirala ni konkordat s Vatikanom ni uspostavu Banovine Hrvatske koja je u okviru Jugoslavije uspostavljena uredbom jugoslavenske vlade) tako da je zavjerenički krug oko generala Dušana Simovića planirao državni udar izvesti već tada. Po tom planu je trebala biti svrgnuta vlada Cvetković-Maček i uspostavljena jugoslavenska vlada bez hrvatskih predstavnika. (Na koncu je Vladko Maček pristupio ipak prevratničkoj Simovićevoj vladi, 5. travnja 1941. godine u funkciji potpredsjednika jugoslavenske vlade.)
Nakon uspješnog državnog prevrata je pučistička Simovićeva vlada javno izrazila lojalnost Trojnom paktu i Hitlerovoj Njemačkoj, a tajno pregovarala s Englezima i komunistima s kojima je 5. travnja 1941. potpisan sporazum između Kraljevine Jugslavije i SSSR-a.
Najveći srpski poraz nakon bitke na Kosovu polju 1389. godine - kapitulacija (velikosrpske) Jugoslavije, 1941.
Raspolažući s obavještajnim podatcima svoje tajne službe, Hitler je odmah nakon puča od 27. ožujka 1941. sazvao vojno-političko vodstvo 3. Reicha u Berlinu, obavijestio nazočne njemačke diplomate, generale i političare da su Srbi izvršili vjerolomstvo, i da izdaje direktivu broj 25 o vojnom napadu na Jugoslaviju, i o ukidanju Jugoslavije kao države, te o uspostavi hrvatske države na dijelu Jugoslavije. Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio opstanak, i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici.
Za vrijeme približavanja Jugoslavije Hitlerovoj Njemačkoj nakon marsejskoga atentata uspostavljen je profašistički režim u Jugoslaviji u kojoj je nastavljena protuhrvatska politika. Američki politički dnevnik The New York Times je 12. IV 1931. godine, dakle, za vrijeme diktature kralja Aleksandra, objavio sljedeći sažetak o stanju u Jugoslaviji:
„Jugoslavensko ujedinjavanje ne može biti solidno jer je /1918., op. CBK/ izvršeno nasilno. Ono će nestati s diktaturom. (...) Najstrašnije je što nasilne metode nisu prolazne. One su dio sustava ditkature.“
Isto analizira i britanski Daily Telegraph od 10. X 1932. godine:
„Situacija koja vlada u Hrvatskoj jest besprimjerna, čak se ni turska najezda prije 300 godina ne može usporediti sa žestinom kojom su srpske vlasti uvele (svoju) praksu.“
Daly Telegraph je još 31. X 1931. već opomenuo:
„Srbi su protjerali Turke ali su sačuvali njihove metode od nekoć. Služe se njima protiv Hrvata i još ih pooštravaju. Turci tako nikada ne postupaju sa svojim podanicima.“
Međutim, analizu britanskog tiska nije pratila britanska vlada koja nikada nije podržala opravdane hrvatske zahtjeve za nacionalnom ravnopravnošću, kako u razdoblju od 1918. do 1941. tako ni od 1945. do 1990. niti poslije, sve do danas, tako da se može zaključiti da je najveći neprijatelj hrvatskim nacionalnim interesima britanska (prosrpska) politika, bez obzira na vrijeme i okolnosti, jer britanska prosrpska politika je ujedno protunjemačka politika u Jugoistočnoj Europi.
Za vrijeme približavanja Jugoslavije Trojnom paktu nakon 9. listopada 1934. do početka rata od 6. travnja 1941. godine (Travanjski rat) i njemačkog napada na Jugoslaviju (zračno bombardiranje Beograda...) je jugoslavenski velikosrpski režim počeo uvoditi antisemitske mjere, tako i vlada Cvetković-Maček, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, dok je izraženija antisemitska politika progona Židova vođena u Beogradu odnosno u Srbiji, potaknut od fašističke stranke Zbor pod vodstvom srpskog šovinista Ljotića i generala Milana Nedića (Ljotić je bio obožavatelj Hitlera). Do njemačkog i Osovinskog napada na Jugoslaviju došlo je prije svega zbog Hitlerova razočaranja u srpsko savezništvo, i što je pitanje Jugoslavije bio stavio ad acta i nalazio se usred priprema za napad na SSSR. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, čiju je okosnicu činio srpski oficirski kadar, cvijet srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, potpisala je kapitulaciju 17. travnja 1941. u Beču (kapitulacija je objavljena 18. travnja) i 345 tisuća vojnika vojske Kraljevine Jugoslavije palo je u ratno zarobljeništvo (elitne srpske jedinice, 'junaci s Kajmakčalana', podlegle su spremnosti Wehrmachta 1941. godine i odličnom Kruppovu čeliku njemačkih Panzera). Pučistička vlada generala Simovića je za poraz Jugoslavije okrivila Hrvate, što predstavlja traženje žrtvenog jarca za vlastite, srpske propuste i greške, jer je uzrok velikosrpskom i jugoslavenskom porazu u velikosrpskoj politici gaženja nacionalnih prava hrvatskom narodu od 1918. do 1941. godine. Zbog velikosrpske nacional-šovinističke politike prema Hrvatima je 1930. i nastao ustaški pokret kao reakcija na jugoslavenski državni teror i velikosrpsku diktaturu.
Izvori:
„The Fall of Jugoslawia: Britains maligned friend“, N. Balfour and S. Mackay, London 1980,
„Jugoslavenska ožujska kriza“, Glanville, Foreign and Commonwealth office, London, rujan 1941.,
„Die Geheime Front“ („The Secret Fornt: The Story of Nazi Espionage“), Wilhelm Höttl, New York, 1954.
„Cracks in the freedom: The War on intelligence services on the Siol of Yugoslavia“, Beograd, 1978.
„HRVATSKA U NOB“, Grafički Zavod Hrvatske, i Muzej revolucije naroda Hrvatske i Republički odbor SUBNOR-a, Zagreb, 1986.
„SMRTNI UDAR EVROPI“, Eduard Čalić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993.
„LE NETTOYAGE ETHNIQUE – Documents historiques sur une ideologie serbe“ , „ETNIČKO ČIŠĆENJE – Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven Šimac, Librairie Artheme Fayard, 1993, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.
„Diplomacy by Deception: An Account of the Treasonous Conduct by the Governments of Britain and the United States“, „DIPLOMACIMA PRIJEVAROM – IZDAJNIČKO PONAŠANJE BRITANSKE I AMERIČKE VLADE“, dr. John Coleman, DETECTA d.o.o., Zagreb, 2005.)
„TITOVE TAJANSTVENE GODINE U MOSKVI 1935. – 1940.“, („Titova skrivnostna let v Moskvi 1935 – 1940“), dr. Silvin Eiletz, Metropress, Zagreb, 2008.
Originalni letak CK KPH/KPJ, ožujak 1941.
I na kraju, obraćanjem pažnje na originalni letak i proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i KPJ iz ožujka 1941. godine može se vidjeti i iščitati laži kojima se služi propaganda predsjednika Republike Stjepana Mesića da su se partizani pod vodstvom komunističke partije navodno borili protiv fašizma; naime, na komunističkom letku nema ni riječi o antifašizmu, nema antifašističkog fronta nego se narod poziva na oslonac na totalitarni boljševički režim Sovjetskog Saveza koji je tada bio u čvrstom savezništvu s Hitlerovom Njemačkom s kojom je SSSR zajednički 1939. napao i podijelio Poljsku.
Pod parolom „Bolje pakt nego rat, bolje grob nego rob“ su komunisti, potaknuti od britanske tajne službe, sudjelovali na demonstracijama od 27. ožujka 1941. godine u vrijeme kada je službeno na snazi bio sovjetsko-njemački pakt o nenapadanju (Pakt Molotov – Ribbentrop). U to vrijeme između 23. kolovoza 1939. kada su nacisti i komunisti potpisali pakt, njemački su nacisti uspostavili bliske kontakte s jugoslavenskim komunistima i boljševičkim 'rukovodstvom' CK KPJ u Beogradu na čelu sa doušnikom sovjetske tajne policije GPU/NKVD, Josipom Brozom 'Valterom', znan u povijesti kao 'Tito'.
Josip Broz - Valter (Tito), doušnik sovjetske staljinističke tajne policije NKVD
Šef sovjetske tajne policije u Kadrovskom odjelu Komunističke internacionale (Kominterne), Mihail Triliser Abramovič – Moskvin, odnosno sovjetska tajna policija NKVD je Josipa Broza 'Valtera' postavila 5. siječnja 1939. na položaj generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, i to nakon što je doušnik 'Valter' cinkao sovjetskoj tajnoj policiji, za koja je izvješća o karakteristikama vodećih jugoslavenskih komunista pisao od 1935. godine, vodeće jugoslavenske komuniste, osnivače Partije i šest sekretara CK KPJ koji su na osnovi toga strijeljani u Moskvi; Tito je bio jedini od čelnika komunističke partije kojega uoči Drugog svjetskog rata na položaj generalnog sekretara nije postavila Kominterna nego sovjetska staljinistička tajna policija NKVD; bliski suradnik Josipa Broza među jugoslavenskim komunistima, i Titov tajni diplomat i agent, partizanski general Vladimir Velebit, ne samo da je na Titov prijedlog pregovarao za vrijeme rata s Nijemcima i izaslanstvom nacističkog vodstva i tajne službe, nego je uspostavio bliske kontakte s nacističkom obavještajnom i tajnom službom 3. Reicha još uoči rata, u Beogradu.
Obavijest Krug za Kazališni trg umjesto Trga maršala Tita:
U subotu, 14. ožujka 2009. su predstavnici građanske inicijative Krug za trg održali medijski posjećenu tiskovnu konferenciju na Trgu maršala Tita, u Zagrebu; voditeljica navedene građanske inicijative, gospođa Maja Runje je za svibanj ove godine najavila novi prosvjed za preimenovanje Trga maršala Tita u Kazališni trg jer je dosadašnji sastav Zagrebačke skupštine sa većinom Socijaldemokratske partije, SDP, odbio prijedlog o preimenovanju trga nazvan po zločincu Titu u Kazališni trg, kao i lustraciju javnog prostora grada Zagreba od imena ulica i trgova, nazvani i po drugim komunističkim zločincima. Poznat je na pr. slučaj 'črlenih lajbeka', jedne partizanske specijalne koljačke jedinice izdvojene iz sastava partizanske tzv. 6. ličke divizije, čiji su očeličeni marksisti i velikosrpski teroristi pod vodstvom zločinca Đoke Jovanića (poslije generala JNA) izvršili u svibnju i lipnju 1945. masakr nad hrvatskim civilima, Zagrepčanima, u podsljemenskoj zoni grada Zagreba, mučeći i zaklavši nekoliko tisuća ljudi, među njima djecu, žene i starce, a bilo je i sustavnog silovanja djevojaka i žena; u tom nezapamćenom sadističkom zločinu su asistirali i neki zagrebački komunisti čija imena nose neke zagrebačke ulice i danas.
Obrazloženje vladajućih bivših komunista u Zagrebačkoj skupštini na čelu sa 'katolikom' i nekadašnjim sekretarom komunističke partije u zagrebačkoj Peščenici, Milanom Bandićem, koji se osobno izjasnio protiv promjene imena Trga maršala Tita, o odbijanju referenduma je, da se 'preimenovanje ne može izvršiti zbog proceduralnih razloga'. Maja Runje je na navedenoj tiskovnoj naglasila da Titovim partizanima-komunistima nisu trebale procedure kada su 1945. ubijali Zagrepčane i hrvatske ratne zarobljenike.
Milan Bandić ne radi za Zagreb nego za Titov kult ličnosti
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (SDP) i Zagrebačka skupština odbili su referendum o prijedlogu za preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg, što je dokaz da se SDP boji mišljenja naroda jer strahuje da bi se većina referendumskih glasača opredijelila protiv činjenice da se trg u središtu i glavnom gradu Zagrebu zove po jednom masovnom zločincu koji je naredio zločin protiv čovječnosti u Barbarinom rovu u Hudoj jami, i druge zločine partizanskog režima KPJ iz 1945. koji je bio revolucionarno marksistički (titoistički) i zločinački.
© CBK, Croatia 2009.
Trojni pakt s (velikosrpskom) Jugoslavijom, potpisan u Beču, 25. III 1941.
Trojni pakt je međunarodni savez država koji je 1940. ustanovljen na inicijativu njemačkog vođe Adolfa Hitlera, i bio je predviđen u osnovi kao vojni savez, zatim kao jamstvo Japanu da neće ostati izoliran nakon njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine, i kao geo-politički savez u svrhu podjele svijeta i novoga svjetskog poretka u Istočnoj Aziji i u Europi.
Trojni pakt između Njemačke, Japana i Italije potpisan je 27. rujna 1940. na vrijeme od deset godina, i oslonio se na Antikominternovski pakt između Italije i Njemačke ('Osovina Berlin – Rim') iz studenog 1936. godine, koji je bio usmjeren protiv komunizma odnosno Sovjetskog Saveza (Antikominternovskom paktu je poslije pristupila Španjolska, i među ostalim i Nezavisna Država Hrvatska). Na Antikominternovski i Trojni pakt oslonio se Čelični pakt iz 1942. između Njemačke, Japana i Italije o međusobnoj vojnoj pomoći. Trojnom paktu su, osim Jugoslavije, još pristupile Mađarska (20.11.1940.), Rumunjska (23.11.1940.), Slovačka (24.11.1941.), Bugarska (1.3.1941.), i nakon razbijanja Jugoslavije, i Nezavisna Država Hrvatska (15.6.1941.)
Moćni Trojni pakt trebao je po mislima njemačkih stratega odvratiti SAD od ulaska u rat, i prisiliti Veliku Britaniju na povlačenje ratne objave protiv Njemačke od 3. rujna 1939. godine, i prihvaćanje njemačke mirovne ponude Engleskoj i britanskoj vladi od 6. listopada 1939. godine (Hitlerov govor u Reichstagu i mirovna ponuda Republici Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije). Fašističkom Trojnom paktu nije pristupila Španjolska pod vlašću fašističke Falange i generala i diktatora Franca, niti francuska Vichyevska Republika pod vlašću francuskog junaka iz Prvog svjetskog rata, maršala Pataina, međutim, unatoč tome su španjolske postrojbe sudjelovale u pohodu „Barbarossa“ na SSSR od 22. lipnja 1941. godine, kao i francuski dobrovoljci.
Dva dana nakon potpisivanja Protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu je vrh jugoslavenske vojske izvršio unaprijed pripremljeni državni udar i svrgnuo je vladu Cvetković-Maček koja je potpisala pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu; urotu je izvršila skupina srpskih zrakoplovnih oficira u suradnji sa britanskom tajnom službom čiji su bili plaćenici.
Motiv prevrata od 27. ožujka 1941. je bio poništiti srpsko-hrvatski sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske, i oslabiti njemački utjecaj u Jugoistočnoj Europi za račun britanskog utjecaja, dakle, motiv nije bio ideološki u smislu slabljenja utjecaja fašizma i jačanja antifašizma, nego geo-političke prirode.
'Liepa plavka' i atentat u Marseilleu 1934. – Uvod u WWII i jedan od uzroka rata:
Do pristupanja velikosrpske tamnice naroda Jugoslavije Trojnom paktu došlo je postupno i sustavno nakon atentata u Marseilleu od 9. listopada 1934. godine.
Smrtonosni atentat u francuskom lučkom sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemačka nacistička tajna služba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitička služba nacističke stranke NSDAP tako da su odgovorni za javno smaknuće dvojice protunjemačkih državnika bili šef Sicherheitsdiensta (sigurnosne službe Njemačke tajne policije GESTAPO), Reinhard Heydrich (zločinac zadužen od Hitlera, Himmlera i Göringa za program "Endlösung" ili 'Konačno rješenje židovskog pitanja'), i nacistički ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg (glavni urednik nacističkog režimskog glasila 'Völkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova zamjenika Heinricha Himmlera.
Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra vanjskih poslova angažirao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova šefa Antu Pavelića, i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva Černozemskog, zvan 'Vlado šofer' koji je bio tjelohranitelj od vođe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije VMRO, Vanča Mihajlova, za koju je njemačka vojna kontra-obavještajana služba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotničko-diverzantska organizacija toga vremena koja je na Zapadu imala biljeg 'terorističke' organizacije. Vladimir Georgiev je u Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane tjelohranitelja francuskog državnika.
Izvršitelje atentata je u Marseilleu navodila njemačka agentica Melitte Wiedemann koja se tamo nalazila sa Georgijevim Černozemskim dok je Eugen D. Kvaternik, šef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, među kojima su bili hrvatski revolucionari iz ustaškog logora za vojničko-diverzantsku obuku u Mađarskoj i Italiji, dolazak u Francusku i njihovo konspirativno kretanje i djelovanje.
Kako bi se zataškala povijesno dokazana činjenica da iza atentata stoji njemačka vlada, javno je hrvatski ustaški revolucionarni pokret, koji se nalazio pod njemačkom zaštitom, preuzeo odgovornost, čak je atentat unaprijed najavljen u jednim hrvatskim emigrantskim novinama koje su u to vrijeme izlazile u Njemačkoj. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić čak je u svojemu romanu 'Liepa plavka' aludirao na to da je marsejski atentat navodno isključivo djelo hrvatske protujugoslavenske organizacije ustaškog pokreta, tako da autor sugerira kako je plavuša u romanu navodno jedna Hrvatica, međutim, u stvarnosti je 'liepa plavka' njemačka agentica Sicherheitsdiensta, nacistikinja Melitte Wiedemann, a njen suradnik u organizaciji atentata je austrijski nacist Otilo Globočnik kojega je poglavnik NDH odlikovao na godišnjicu marsejskoga atentata 1944. visokim hrvatskim državnim odličjem što nije bilo po volji Reichsführera SS, Himmlera, koji je, kao i cijeli njemački nacistički vrh, nastojao zataškati ulogu Njemačke i Hitlerove vlade u likvidaciji francuskog 'arhitekta' geopolitike opkoljavanja Njemačke.
Naime, nakon Hitlerova (legalnog) preuzimanja vlasti 1933. i službenog postavljanja zahtjeva za revizijom versajskog sporazuma iz 1919. godine, kojim je Njemačka svedena na drugorazrednu zemlju u odnosu na Englesku i Francusku, je francuska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova Barthuom (jedan od glavnih arhitekata versajskog sporazuma) nastojao stvoriti tako zvani Istočni sporazum između liberalne Francuske i (komunističkog) Sovjetskog Saveza, kojim bi se priključila Čehoslovačka, Jugoslavija, Bugarska i Poljska, te bi Hitlerova Njemačka ostala izolirana, a Republika Francuska i SSSR jamčili bi potpisnicama Istočnog pakta državne granice i suverenitet (nezavisnost).
Noć dugih noževa
U vrijeme pred marsejski atentat je Hitler bio stavljen pred zid, naime, njemačkom Führeru je gorilo pod petama jer mu je priijetila francuska vojna intervencija i rušenje njegova režima u situaciji kada Njemačka još nije završila naoružavanje nego je tek počela s naoružavanjem; nadalje, Barthou je dva puta odbio Hitlerov prijedlog za zajedničkim sastankom, zatim, javna francuska politika sklapanja protunjemačkih sporazuma, kao što je najavljeni Istočni pakt, prijetio je Hitlerovim vanjsko-političkim slomom, a uz to ga je ugrožavala i oporba, ali ne ljevica s kojom je obračunao još 1933. godine (s marksistima – komunistima, socijalistima, socijaldemokratima, i liberalima) nego s nacionalističkom oporbom u njemačkoj vojsci (glavnom stožeru Reichswehr), tako da je Himmlerova služba sigurnosti opet, kao u slučaju paljenja Reichstaga, inscenirala javnu manifestaciju nasilja kako bi imala povoda za intervencijom i uspostavljanje javnog reda i mira, a u stvarnosti povod za obračun s oporbom, tako da je Hitlerovom zamisli organizirana 'Noć dugih noževa', jedna vrsta verzije Bartolomejske noći kada je SS ubio vodstvo smeđekošuljaških SA-odreda (obje paravojne jedinice, SS i SA, osnovao je bio Hitler kao zaštitne odrede svoga pokreta i stranke NSDAP za odbacivanje fizičkih nasrtaja komunista i boljševika na stranačkim skupovima nacističke stranke tijekom dvadesetih godina) na čelu sa Ernstom Röhmom koji je bio visokopozicionirani homoseksualac u nacističkim redovima, međutim, glavna meta nije bio Röhm, iako je to u javnosti tako predstavljeno od Goebbelsove propagande, nego je glavna meta bio general Schleicher, bivši ministar obrane i još nekoliko stožernih časnika njemačke vojske koji su bili bliski s pokojnim predsjednikom Njemačkog Reicha, maršalom Hindenburgom, i imali u planu svrgnuti Hitlera s vlasti zbog njegove protufrancuske politike jer su htjeli izbjeći novi rat s Francuskom kao u Prvom svjetskom ratu.
Nakon toga je nacistička vlada Njemačke organizirala atentat na austrijskog profašističkog kancelara Dollfussa , u srpnju 1934. godine, koji je bio za očuvanje austrijskoga suvereniteta i blizak s Mussoliniem koji je bio protiv 'Anschlussa' Austrije Velikonjemačkom Reichu, a nakon toga se dogodio 'Marseille', te i svrgavanje bugarske pučističke vlade i instalacija pronjemačke vlade u Sofiji.
Dakle, kao što je britanska vlada preko svoje tajne službe svrgavala i postavljala sebi poslušne režime, kao na pr. pučistički Simovićev režim u Beogradu, 27. III. 1941. godine, ili kao što CIA ruši i postavlja vlade širom svijeta, tako je i njemački SD postavljao sebi sklone režime po Europi, kao na pr. slovačku vladu, ili hrvatsku, bugarsku, austrijsku vladu itd. Nakon toga je Mussolini napao jedinu nezavisnu afričku državu Etiopiju, a Hitler je podržao taj talijanski napad, i kako jedna ruka drugu mije tako je Mussolini priznao 'Anschluss', i sklopljeno je talijansko-njemačko prijateljstvo ('Osovina Berlin – Rim' iz 1936.) iako je Mussoliniev fašistički režim načelno podržao ideju Istočnog pakta (koji je propao Barthouvim ubojstvom), i čak i potpisao talijansko-francuski sporazum po kojemu je Francuska odstupila Italiji dijelove nekih kolonija u Africi u zamjenu za protunjemačku politiku.
Po Protokolu o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu od 25. ožujka 1941. godine je 3. Reich jamčio jugoslavenskoj vladi teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Kraljevine Jugoslavije, i da neće u ratu tražiti jugoslavensko područje kao tranzitni teritorij za prijevoz postrojbi, međutim, u kompromisu između kneza Pavla Karađorđevića (namjesnika nakon ubojstva kralja i diktatora Aleksandra u Marseilleu) i Adolfa Hitlera od 4. ožujka 1941. u Berchtesgadenu (Hitlerovoj alpskoj rezidenciji) se Njemačka obavezuje:
- Jugoslaviji nakon rata odstupiti grčku egejsku luku Solun;
- jamčiti Jugoslaviji teritorijalnu cjelovitost pred talijanskim aspiracijama, i
- osloboditi Jugoslaviju bilo kakve obaveze da sudjeluje u ratu na strani Sila osovine, te
- vojnici Osovine neće stupiti na jugoslavensko tlo, čak niti ranjenici.
Na sjednici Krunskoga vijeća od 6. ožujka 1941. (neka vrsta predsjedništva države), je potpredsjednik Maček (ujedno i vođa hrvatske oporbe, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, nasljednik na tome položaju od velikosrpskog režima 1928. u jugoslavenskoj Skupštini ubijenog Stjepana Radića) upitao, znači li moguće nepotpisivanje Trojnog pakta rat s Njemačkom, i dobio je potvrdan odgovor te su svi članovi Krunskog vijeća, kao i 16 od 19 članova jugoslavenske vlade glasovali za pristupanje Trojnog pakta, te potpisivanje toga pakta nije bilo pitanje nekog velikog izbora nego nužda za izbjegavanje rata, ali i lukrativna Hitlerova ponuda da velikosrpska banda dobije izlaz na toplo more odnosno duboku luku Solun, što je bilo na tragu velikosrpskog tajnog plana 'Načertanije' iz 1844. godine.
Britanska tajna služba SOE u Beogradu 1941. godine:
Kako bi moguće poremetili njemački tajni plan o napadu na Grčku u kojoj je bio stacioniran britanski ekspedicijski (vojni) korpus i britansko ratno zrakoplovstvo koje je bombardiralo rumunjska naftna polja i ogromnu rafineriju iz koje su Hitlerove tenkovske divizije crpile gorivo, britanska tajna služba SOE (Special Operation Execution) organizirala je protunjemački prevrat u Jugoslaviji; britanski agenti i doušnici nalazili su se u samom vrhu jugoslavenske vojske, u generalštabu, i posebno u jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu, tako da su vođe pučista bili mahom iz redova ratnog zrakoplovstva, srpski general Dušan Simović (plaćenik od SOE) i general Borivoje Mirković i Bogoljub Ilić, također plaćenik britanske tajne službe SOE koja je dulje vremena prije samoga prevrata održavala kontakte sa srpskim urotnicima preko svog tajnog agenta T. G. Mapplebacka u britanskom veleposlanstvu u Beogradu koji je djelovao pod plaštom trgovačkog predstavnika koji je jugoslavenskoj vojsci prodavao materijal za ratno zrakoplovstvo. (Na sličan način je britanska tajna služba djelovala i osamdesetih i devedesetih u bivšoj Titovoj Jugoslaviji, na strani Miloševićeva agresorskog i zločinačkoga režima).
Srpski nacionalistički povjesničari interpretiraju državni udar od 25. ožujka kao „narodni bunt protiv fašizma“, što je laž, a marksistički povjesničari nekadašnje jugoslavenske titoističke historiografije taj povijesni događaj navode kao antifašistički čin organiziran od Komunističke partije Jugoslavije, što je također totalna laž. Beogradske protunjemačke demonstracije protiv pristupanja Trojnom paktu, u kojima je sudjelovala KPJ i Srpska pravoslavna crkva, manipulirala je britanska tajna služba.
Motiv srpskih pučista nije toliko bio otklon od Trojnog pakta koji je Velikoj Srbiji zvana Jugoslavija zajamčio teritorijalno proširenje, koliko odstranjenje namjesnika Pavla (Aleksandrova bratića) koji se založio za kompromis sa Hrvatima (sporazum Cvetković-Maček iz kolovoza 1939. godine) i potpisivanje konkordata sa Svetom Stolicom što je velikosrpskim političarima bio trn u oku (jugoslavenska Skupština nije ratificirala ni konkordat s Vatikanom ni uspostavu Banovine Hrvatske koja je u okviru Jugoslavije uspostavljena uredbom jugoslavenske vlade) tako da je zavjerenički krug oko generala Dušana Simovića planirao državni udar izvesti već tada. Po tom planu je trebala biti svrgnuta vlada Cvetković-Maček i uspostavljena jugoslavenska vlada bez hrvatskih predstavnika. (Na koncu je Vladko Maček pristupio ipak prevratničkoj Simovićevoj vladi, 5. travnja 1941. godine u funkciji potpredsjednika jugoslavenske vlade.)
Nakon uspješnog državnog prevrata je pučistička Simovićeva vlada javno izrazila lojalnost Trojnom paktu i Hitlerovoj Njemačkoj, a tajno pregovarala s Englezima i komunistima s kojima je 5. travnja 1941. potpisan sporazum između Kraljevine Jugslavije i SSSR-a.
Najveći srpski poraz nakon bitke na Kosovu polju 1389. godine - kapitulacija (velikosrpske) Jugoslavije, 1941.
Raspolažući s obavještajnim podatcima svoje tajne službe, Hitler je odmah nakon puča od 27. ožujka 1941. sazvao vojno-političko vodstvo 3. Reicha u Berlinu, obavijestio nazočne njemačke diplomate, generale i političare da su Srbi izvršili vjerolomstvo, i da izdaje direktivu broj 25 o vojnom napadu na Jugoslaviju, i o ukidanju Jugoslavije kao države, te o uspostavi hrvatske države na dijelu Jugoslavije. Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio opstanak, i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici.
Za vrijeme približavanja Jugoslavije Hitlerovoj Njemačkoj nakon marsejskoga atentata uspostavljen je profašistički režim u Jugoslaviji u kojoj je nastavljena protuhrvatska politika. Američki politički dnevnik The New York Times je 12. IV 1931. godine, dakle, za vrijeme diktature kralja Aleksandra, objavio sljedeći sažetak o stanju u Jugoslaviji:
„Jugoslavensko ujedinjavanje ne može biti solidno jer je /1918., op. CBK/ izvršeno nasilno. Ono će nestati s diktaturom. (...) Najstrašnije je što nasilne metode nisu prolazne. One su dio sustava ditkature.“
Isto analizira i britanski Daily Telegraph od 10. X 1932. godine:
„Situacija koja vlada u Hrvatskoj jest besprimjerna, čak se ni turska najezda prije 300 godina ne može usporediti sa žestinom kojom su srpske vlasti uvele (svoju) praksu.“
Daly Telegraph je još 31. X 1931. već opomenuo:
„Srbi su protjerali Turke ali su sačuvali njihove metode od nekoć. Služe se njima protiv Hrvata i još ih pooštravaju. Turci tako nikada ne postupaju sa svojim podanicima.“
Međutim, analizu britanskog tiska nije pratila britanska vlada koja nikada nije podržala opravdane hrvatske zahtjeve za nacionalnom ravnopravnošću, kako u razdoblju od 1918. do 1941. tako ni od 1945. do 1990. niti poslije, sve do danas, tako da se može zaključiti da je najveći neprijatelj hrvatskim nacionalnim interesima britanska (prosrpska) politika, bez obzira na vrijeme i okolnosti, jer britanska prosrpska politika je ujedno protunjemačka politika u Jugoistočnoj Europi.
Za vrijeme približavanja Jugoslavije Trojnom paktu nakon 9. listopada 1934. do početka rata od 6. travnja 1941. godine (Travanjski rat) i njemačkog napada na Jugoslaviju (zračno bombardiranje Beograda...) je jugoslavenski velikosrpski režim počeo uvoditi antisemitske mjere, tako i vlada Cvetković-Maček, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, dok je izraženija antisemitska politika progona Židova vođena u Beogradu odnosno u Srbiji, potaknut od fašističke stranke Zbor pod vodstvom srpskog šovinista Ljotića i generala Milana Nedića (Ljotić je bio obožavatelj Hitlera). Do njemačkog i Osovinskog napada na Jugoslaviju došlo je prije svega zbog Hitlerova razočaranja u srpsko savezništvo, i što je pitanje Jugoslavije bio stavio ad acta i nalazio se usred priprema za napad na SSSR. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, čiju je okosnicu činio srpski oficirski kadar, cvijet srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, potpisala je kapitulaciju 17. travnja 1941. u Beču (kapitulacija je objavljena 18. travnja) i 345 tisuća vojnika vojske Kraljevine Jugoslavije palo je u ratno zarobljeništvo (elitne srpske jedinice, 'junaci s Kajmakčalana', podlegle su spremnosti Wehrmachta 1941. godine i odličnom Kruppovu čeliku njemačkih Panzera). Pučistička vlada generala Simovića je za poraz Jugoslavije okrivila Hrvate, što predstavlja traženje žrtvenog jarca za vlastite, srpske propuste i greške, jer je uzrok velikosrpskom i jugoslavenskom porazu u velikosrpskoj politici gaženja nacionalnih prava hrvatskom narodu od 1918. do 1941. godine. Zbog velikosrpske nacional-šovinističke politike prema Hrvatima je 1930. i nastao ustaški pokret kao reakcija na jugoslavenski državni teror i velikosrpsku diktaturu.
Izvori:
„The Fall of Jugoslawia: Britains maligned friend“, N. Balfour and S. Mackay, London 1980,
„Jugoslavenska ožujska kriza“, Glanville, Foreign and Commonwealth office, London, rujan 1941.,
„Die Geheime Front“ („The Secret Fornt: The Story of Nazi Espionage“), Wilhelm Höttl, New York, 1954.
„Cracks in the freedom: The War on intelligence services on the Siol of Yugoslavia“, Beograd, 1978.
„HRVATSKA U NOB“, Grafički Zavod Hrvatske, i Muzej revolucije naroda Hrvatske i Republički odbor SUBNOR-a, Zagreb, 1986.
„SMRTNI UDAR EVROPI“, Eduard Čalić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993.
„LE NETTOYAGE ETHNIQUE – Documents historiques sur une ideologie serbe“ , „ETNIČKO ČIŠĆENJE – Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven Šimac, Librairie Artheme Fayard, 1993, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.
„Diplomacy by Deception: An Account of the Treasonous Conduct by the Governments of Britain and the United States“, „DIPLOMACIMA PRIJEVAROM – IZDAJNIČKO PONAŠANJE BRITANSKE I AMERIČKE VLADE“, dr. John Coleman, DETECTA d.o.o., Zagreb, 2005.)
„TITOVE TAJANSTVENE GODINE U MOSKVI 1935. – 1940.“, („Titova skrivnostna let v Moskvi 1935 – 1940“), dr. Silvin Eiletz, Metropress, Zagreb, 2008.
Originalni letak CK KPH/KPJ, ožujak 1941.
I na kraju, obraćanjem pažnje na originalni letak i proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i KPJ iz ožujka 1941. godine može se vidjeti i iščitati laži kojima se služi propaganda predsjednika Republike Stjepana Mesića da su se partizani pod vodstvom komunističke partije navodno borili protiv fašizma; naime, na komunističkom letku nema ni riječi o antifašizmu, nema antifašističkog fronta nego se narod poziva na oslonac na totalitarni boljševički režim Sovjetskog Saveza koji je tada bio u čvrstom savezništvu s Hitlerovom Njemačkom s kojom je SSSR zajednički 1939. napao i podijelio Poljsku.
Pod parolom „Bolje pakt nego rat, bolje grob nego rob“ su komunisti, potaknuti od britanske tajne službe, sudjelovali na demonstracijama od 27. ožujka 1941. godine u vrijeme kada je službeno na snazi bio sovjetsko-njemački pakt o nenapadanju (Pakt Molotov – Ribbentrop). U to vrijeme između 23. kolovoza 1939. kada su nacisti i komunisti potpisali pakt, njemački su nacisti uspostavili bliske kontakte s jugoslavenskim komunistima i boljševičkim 'rukovodstvom' CK KPJ u Beogradu na čelu sa doušnikom sovjetske tajne policije GPU/NKVD, Josipom Brozom 'Valterom', znan u povijesti kao 'Tito'.
Josip Broz - Valter (Tito), doušnik sovjetske staljinističke tajne policije NKVD
Šef sovjetske tajne policije u Kadrovskom odjelu Komunističke internacionale (Kominterne), Mihail Triliser Abramovič – Moskvin, odnosno sovjetska tajna policija NKVD je Josipa Broza 'Valtera' postavila 5. siječnja 1939. na položaj generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, i to nakon što je doušnik 'Valter' cinkao sovjetskoj tajnoj policiji, za koja je izvješća o karakteristikama vodećih jugoslavenskih komunista pisao od 1935. godine, vodeće jugoslavenske komuniste, osnivače Partije i šest sekretara CK KPJ koji su na osnovi toga strijeljani u Moskvi; Tito je bio jedini od čelnika komunističke partije kojega uoči Drugog svjetskog rata na položaj generalnog sekretara nije postavila Kominterna nego sovjetska staljinistička tajna policija NKVD; bliski suradnik Josipa Broza među jugoslavenskim komunistima, i Titov tajni diplomat i agent, partizanski general Vladimir Velebit, ne samo da je na Titov prijedlog pregovarao za vrijeme rata s Nijemcima i izaslanstvom nacističkog vodstva i tajne službe, nego je uspostavio bliske kontakte s nacističkom obavještajnom i tajnom službom 3. Reicha još uoči rata, u Beogradu.
Obavijest Krug za Kazališni trg umjesto Trga maršala Tita:
U subotu, 14. ožujka 2009. su predstavnici građanske inicijative Krug za trg održali medijski posjećenu tiskovnu konferenciju na Trgu maršala Tita, u Zagrebu; voditeljica navedene građanske inicijative, gospođa Maja Runje je za svibanj ove godine najavila novi prosvjed za preimenovanje Trga maršala Tita u Kazališni trg jer je dosadašnji sastav Zagrebačke skupštine sa većinom Socijaldemokratske partije, SDP, odbio prijedlog o preimenovanju trga nazvan po zločincu Titu u Kazališni trg, kao i lustraciju javnog prostora grada Zagreba od imena ulica i trgova, nazvani i po drugim komunističkim zločincima. Poznat je na pr. slučaj 'črlenih lajbeka', jedne partizanske specijalne koljačke jedinice izdvojene iz sastava partizanske tzv. 6. ličke divizije, čiji su očeličeni marksisti i velikosrpski teroristi pod vodstvom zločinca Đoke Jovanića (poslije generala JNA) izvršili u svibnju i lipnju 1945. masakr nad hrvatskim civilima, Zagrepčanima, u podsljemenskoj zoni grada Zagreba, mučeći i zaklavši nekoliko tisuća ljudi, među njima djecu, žene i starce, a bilo je i sustavnog silovanja djevojaka i žena; u tom nezapamćenom sadističkom zločinu su asistirali i neki zagrebački komunisti čija imena nose neke zagrebačke ulice i danas.
Obrazloženje vladajućih bivših komunista u Zagrebačkoj skupštini na čelu sa 'katolikom' i nekadašnjim sekretarom komunističke partije u zagrebačkoj Peščenici, Milanom Bandićem, koji se osobno izjasnio protiv promjene imena Trga maršala Tita, o odbijanju referenduma je, da se 'preimenovanje ne može izvršiti zbog proceduralnih razloga'. Maja Runje je na navedenoj tiskovnoj naglasila da Titovim partizanima-komunistima nisu trebale procedure kada su 1945. ubijali Zagrepčane i hrvatske ratne zarobljenike.
Milan Bandić ne radi za Zagreb nego za Titov kult ličnosti
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (SDP) i Zagrebačka skupština odbili su referendum o prijedlogu za preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg, što je dokaz da se SDP boji mišljenja naroda jer strahuje da bi se većina referendumskih glasača opredijelila protiv činjenice da se trg u središtu i glavnom gradu Zagrebu zove po jednom masovnom zločincu koji je naredio zločin protiv čovječnosti u Barbarinom rovu u Hudoj jami, i druge zločine partizanskog režima KPJ iz 1945. koji je bio revolucionarno marksistički (titoistički) i zločinački.
© CBK, Croatia 2009.
Post je objavljen 23.03.2009. u 17:11 sati.