Stigla je vjest iz New Yorka. Nisam primljena. Osjecam se porazeno. Ne znam zasto, jer znam da nisam ulozila previse truda i ne bih znala kako bi napustila njega ovde, godinu dana. Znam da nije bilo pravo vrjeme ali ne mogu a da se ne osjecam nedovoljna.
Zivot mi se cini manji. Nisam u stvari izgubila godinu dana studija u New York-u, nego osjecaj da imam tu mogucnost. Taj me je osjecaj drzao nad povrsinom kad su me rutine, rana budjenja, prazni razgovori, neuspjesi, sivilo svakodnevnice vukli prema dole.
Mozda je to osjecaj da sam posebna, da sam bolja od njih sto me ne primjecuju.
Strah me je da ce zivot odsada biti tako skucen. Nervira me to sto sam toliko nezahvalna. Bar radim ono za sta sam se skolovala. Novinarka sam bna jednim od najvecih novina u Svedskoj, bar jos neke vrjeme. Sta jos zelim?
Ipak, ne mogu da se pomirim sa ovakvim zivotom. Mozda cu se kajati jednog dana ali moram nastaviti da se borim za moje snove.
Post je objavljen 18.03.2009. u 11:06 sati.