Evo nakon mnogo vremena nisam pisala kaj mi se dogada. Često sam mislila kako se samo neka sranja meni dogadaju, mnogi su me pokušali u suprotno uvjeriti,ali sad me više nitko ne može, jer sam shvatila da je to istina. Čovjek pomisli da ne može biti gore, i odjednom te nešto opali po glavi kao hladni ručnik, i pitaš se zašto svatko sere govna u praznu kantu?? I zašto sam ja jedina koja ne zna što je najbolje za mene?? Umorna sam od toga da svatko misli da može skakat po meni kako mu se dopadne. Zbog svega što se događa, postala sam na neki nacin uplašena. Iako znam da su mnogi uz mene, ja sam sada trenutačno sama u svemu ovome, i sama se borim protiv svih vragova koji me napadaju. Pitam se kako se u jednom trenutko može sve tako naopako okrenut? To je jednostavno nemoguce. I nije lako izdržljivo. Kad se razgovara o meni, svjesna sam toga da se mene ne pita mnogo. Kao da se ne radi o mom životu. Jesam li ja toliko glupa, ili jednostavno ne znam što je najbolje. Dosta mi je toga da svi seru po svom i da svatko misli da je pametniji od mene. U svim trenucima savladava me tuga,strah i bijes. Tuga jer se bojim za osobu koju najvise volim, strah jer ne znam kaj me čeka, a bijes zato kaj svatko radi po svom. Sada i da me milijun ljudi okruzuje, nema te osobe s kojom bi htjela biti. Znam da su neki htjeli najbolje za mene, ali meni je toga dosta bilo uskraceno, i sad kad imam ono što mi je sasvim najpotrebnije zele mi uzet. E pa nek se zna borit cu se, makar nešto i izgubila, a znam da se uvijek nešto izgubi. Ali najvecu pogresku u zivotu necu napraviti i uskratit si srecu. Tuga samo zato što nikad nisam očekivala da se meni nece vjerovati. Sad dok dolazi proljeće mislila sam kako ce biti puno ljepše. I kako ce moje lice ponovo poprimiti svoju boju, i kako ce se na suncu vidjet sva ljubav koju nosim u sebi. Ali kad se pogledam u ogledalo, vidim bijes, bijes koji cu kad tad izbacit iz sebe, samo cekam pravi trenutak. Nije na meni da sudim, ali isto tako znam da cu ja reci ono sto nosim u svom srcu makar me to zauvijek obiljezilo. Uvijek sam bila ono što jesam, i tako cu uvijek i biti. Sada znam da mogu biti spremna na sve. I kad legnem u krevet, makar je prošlo par dana, još osjetim kako je moj jastuk leden od suza, osjetim onu tjeskobu koju sam taj dan osjecala. Onu bol koju sam osjetila kad god sam pogledala sliku, i tako sam spremna pokazati svoje zube. Mislim da me još nitko nije potpuno upoznao. Pa čak ni ja sama. A kad sretnem neku osobu osjetit cu sav svoj bijes i reci cu joj ono sto osjecam. Da mozda i ona osjeti onu bol i tugu koju sam ja osjecala, kad sam shvatila, što upravo gubim. Povjerenje i ljubav. To su najgori osjecaji. Ne mogu opisat kako sam se osjecala. Tonula sam, osjetila sam kako mi se sve lomi u meni, a nema ni jednog zagrljaja ni jedne lijepe rijeci. Samo optuzbe, samo grube riječi i riječi mržnje i bijesa. Opet sam osjetila ono dijete u sebi, uplašeno u mraku bez ijedne nježne ruke da me utješi. Onih noći kad su me ružni snovi stalno opsjedali, i kad sam bila samo dijete. Sad je isto tako,samo što više nisam dijete nego sasvim netko drugi, ali još uvijek željna pažnje i malo zaštite. Još se uvijek ne dam, ali bojim se svog pada, ali isto tako ocekujem da ce me imati tko uhvatit. Vjerujem u to da će sve biti dobro i idem dalje. Samo zelim da se vjeruje u mene i da se zna da sam ja još uvijek ona stara sam malo starija. Život je uvijek drugaciji ali ne i mi ljudi dok god se borimo.
P.s volim te jako i uvijek cu te voljeti!! Mislim na tebe. i ovim putem šaljem mnogo pusa svojim naj prijateljicama, hvala vam. pusa
Post je objavljen 17.03.2009. u 20:00 sati.