Hrvatska demokratska zajednica BiH odbacila je prijedlog državnog zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi. U priopćenju objavljenom nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a BiH ističe se kako predloženi zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi BiH ne osigurava ustroj moderne službe te kako nije na tragu potrebnih reformskih opredjeljenja. Predsjedništvo HDZ-a BiH također se usprotivilo i Odluci Regulatorne agencije za komunikacije, kojom je predviđeno ukidanje etničkih predznaka u nazivima radio i televizijskih postaja, posebice ističući kako se nacionalni predznaci odnose na jezik na kojem se emitira program. Iz svega se može izvući zaključak kako najveća hrvatska stranka u BiH napokon podiže svoj glas protiv sve očitijih pokušaja asimiliranja hrvatskog naroda.
Danas je, pak, u organizaciji veleposlanstva BiH u Zagrebu otvorena izložba «Stari most u Mostaru» kojoj su nazočili predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Ništa čudno, ako se ima na umu da su dobrosusjedski odnosi dviju susjednih država sasvim prirodna stvar, kao i činjenica da se izložbe u organizaciji diplomatskih predstavništava ne mogu nazvati nikakvim drugim imenom. Međutim, ono što bode oči jest činjenica kako se Čovićev posjet Zagrebu odvija u vrijeme zahuktalih međusobnih isprika koje je započeo Mesić zajedno sa svojim srbijanskim kolegom prije određenog vremena u Beogradu. Zanimljivim se čini i samo očekivanje hoće li Mesić nastaviti sa istom praksom i na sastanku sa prvim čovjekom Predsjedništva BiH, a još se s većim zanimanjem očekuje Čovićeva reakcija na eventualnu Mesićevu ispriku.
Samo zagrebačko otvaranje izložbe «Stari most u Mostaru» pada zbog protokolarnog susreta dvojice državnika, na žalost, u drugi plan, što svakako ne zaslužuje. Ne zaslužuje iz razloga jer se preko ove izložbe jedna država službeno predstavlja drugoj, a da bi događaj dobio širi značaj obilježit će ga i susret dvojice državnika.
Mnogi će se, međutim, zapitati zašto je baš odabrana tema Starog mosta? Zbog čega nije odabran samostan u Plehanu, zbog čega nije odabrana Grabovica 1993-2003? Zbog čega se za ime Bosne i Hercegovine uporno vežu Ahmići i Stari most, a ne veže razrušeni samostan u Plehanu, spaljena franjevačka crkva u Mostaru ili Grabovica, Uzdol, Doljani, Križančevo selo, Buhine kuće? Zbog čega se medijska i svaka druga pozornost posvećuje obnovi sultanove džamije u Stocu, a ignorira se činjenica kako je ta džamija sagrađena na temeljima katoličke crkve?
Recimo da je obnova Starog mosta odabrana kao simbolika suživota u Mostaru, ali se onda zaboravlja kako, primjerice, i Lučki most koji se nalazi nekoliko stotina metara južnije, povezuje dvije obale te iste rijeke Neretve koja Mostar dijeli na dva dijela. Treba li obnoviti i Lučki most ili je on manje vrijedan jer ga je gradila Austro-Ugarska, a srušili Srbi? Treba li široj svjetskoj javnosti pokazati istinu o Grabovici, tražiti pomoć za obnovu ovoga mjesta i stvoriti preduvjete za povratak Hrvata na to područje? Svaki dobronamjeran čovjek potvrdno će odgovoriti na ove upite, dajući im prioritet pred isprikama folklornog tipa, a posebice pred izložbama čija se krajnja poruka može razumjeti i kao veličanje žrtve jednog naroda i obnavljanje svega što je nastalo za vrijeme vladavine Osmanlija.
Vode li, onda, svi ovi procesi Bosnu i Hercegovinu uistinu prema Europi ili se možda radi o ponovnom ogrtanju ovih prostora u orijentalni plašt? Bojazan je, sagledavajući sve izneseno, opravdana. Jesu li to uistinu prepoznali i hrvatski političari ili je jučerašnje podizanje glasa bilo tek deklarativnog karaktera?
Post je objavljen 05.03.2009. u 13:36 sati.