Tako počinje pjesma Ivana Slamniga - velikog zafrkanta novije hrvatske
književnosti.
Kad mi svega bude dosta
evo oči da ću poći
k onome što dolje osta.
Sjesti ću pod stari orah
pa ću jesti
kruh sa sirom,
ribu s vinom.
Nemam je i možda sam nešto izostavila, ali ovako nekako ide.
U vrijeme našeg zagrebačkog sužanjstva 90-tih visjela mi je na
vratima kuhinje. Tamo sam imala još dvije slike najdražeg puteljka
u Promini i ćaćinog vinograda, pismo moje nećakinje koja me pita
kad ću doći u Okjal...
To mi je bio zavičaj.
Sad je novo stoljeće i mi smo u zavičaju.
Sve je tu kao u pjesmi I. Slamniga. Često jedemo kruh sa sirom,
ribu s vinom, samo ne pod orahom, nego pod koštelom u dvorištu
stare kuće.
Prevodim s glagoljice Maticu umrlih iz Bibinja. To mi je postalo
veliko zadovoljstvo i već dugo nisam bila nečim zaokupljena
kao kurzivnom glagoljicom iz 1813.
Prva tri dana sam sjedila nad "črtama i rizama" ne znajući ni
sama otkuda krenuti - jer kurzivna glagoljica i uglata koja se obično
uči nemaju puno dodirnih točaka. Tu su još i ligature, abrevijature
i slična sredstva kojima si je davni pisac glagoljice olakšavao
posao.
Krv, znoj i suze urodili su plodom - jedno jutro sam prevela prvi tekst.
Mojoj sreći nije bilo kraja. I od tada me svaki tekst uvukao u svoju priču.
Poanta je uvijek ista: netko je bio na ovoj zemlji, proživio svoj vijek
i onda okrijepljen svetim sakramentima "bi pokopan u crikvi Sv. Roka"
Od početka svijeta tako je Bog ostavio na zemlji: da sve što se rodi,
mora i umrijeti.
Ono što me zaprepastilo je broj umrle djece... Tada sam se sjetila
priča o siromaštvu, bolestima koje su odnosile nemilice.
Sigurna sam kako se ništa u životu ne događa slučajno...
Nekako istovremeno, kako sam počela raditi na Matici, upoznala
sam i jednu mladu ženu, rodom iz Bibinja. Njezin dječak ima
devet mjeseci i neprekidno je u bolnici. Ostao je bez kisika,
za vrijeme poroda i šteta je neizmjerna. Liječnici mu nisu davali
ni nekoliko dana, a on se bori već devet mjeseci.
Njegova mama je također borac - smogla je snage vratiti se
ispitima i fakultetu. U čudu sam gledala tu djevojčicu ispred sebe,
rekla sam joj kako ja jedino mogu iz svog života reći kako Bog kuša
one koje voli. Pomirena sa svime, rekla je onu o Bogu i teretu -
kako daje onoliko koliko se može ponijeti...
Imam njezin broj i čujemo se povremeno...
Djeca, obitelj - ovaj narod je zato tako dobar jer im se sve vrti
oko obitelji. Nisam joj rekla kako vrijeme liječi sve rane, jer
njezin je život sada jedan veliki vakuum iz kojega će izići živa,
ali jednog dijela nj više nema.
I to je roditeljstvo. Ona njegova bolnija strana.
Dodijale su mi priče o pronatalitetnoj politici. Zapravo, ugasim TV
ili radio kad je nešto takvo na repertoaru.
Post je objavljen 01.03.2009. u 19:19 sati.