Mostar može biti tako velik grad.
On govori stihove i ne gleda u nju.
Tako su daleko
i ta pjesma uopće nije njoj.
Čak joj se iskreno ni ne smije.
A ona nije da je loša.
Smije se previše glasno da je on čuje
i radi grešku u koracima,
pogleda ga kao da traži odobrenje
za smijeh.
Mostar može biti tako velik grad.
Ona se okreće na svaku škripu vrata
i sjenu ispred starih svjetala.
I nikad, ama baš nikad
se nije pokajala.
Negdje valjda odzvanja ponoć
ustaje i smije mu se u znak podrške.
"Laku noć, Lelo,
Hvala ti što si došla"
iskreno joj se nasmješi.
Dok ona škripi starim vratima
bunila unutar sebe.
LY, 2009.
*ne sviđa mi se zadnji post. :/
Post je objavljen 28.02.2009. u 15:39 sati.