Sjećam se..dobro prošlih dana usamljenosti i zaborava. kad sam mislila da ja jednostavno ne postojim za nikoga. to su bili dani samo tuge u kojima nije bilo ništa dobro, a isto tako znam da se nisam predavala i gubila nadu. mada je ponekad bilo teško, vjerovala sam da ću pronaći nekog kome ću dati svoje srce u ruke. ali kako zaboraviti ono što je boljelo i ostavljalo ožiljke na srcu, ne poput ožiljka na koži koji s vremenom gubi svoju bol, ali ipak ostaje, ovo je jedna druga bol, bol koja ostaje na srcu. prošlost koja ostaje za mnom, ali ponekad se bojim da ne bi bilo opet bilo tako. sa suzama na jastuku u tamnu i izgubljenu noć..kad moje oči obasjavljaju samo mjesec i gorke suze. kad je duša usamljena i kad vjeruješ da nema nikog tko će te jednom zagrliti i reći kako te voli. kad znaš da ti je toplo ali opet ti je tako hladno, hladno kao da se nalaziš usred snježne oluje. a tvoje lice prekrivaju samo suze. i sada prošlo je puno vremena odkad nisam patila,ali sjecam se svake noći, i grube riječi. ne tražim nikakvo iskupljenje, niti išta drugo. danas kako se sve to promjenilo, još uvijek se pitam zašto je na kraju i prestala ta patnja? jesam li ja nečime to zaslužila ili jednostavno je to došlo samo od sebe. to će uvijek za mene ostati jedno pitanje, najveće pitanje u mom životu, poslije pitanja zašto me zadesila ova nesreća sa mojom bolesti, dolazi to pitanje..možda i jednog dana dobijem i na njega odgovor....
Post je objavljen 14.02.2009. u 17:51 sati.