U prvom gimnazije smo studirali poeziju. To je bilo jedno cudno vrjeme, osjecala sam se sama. (Kako to da su moji najgori periodi samoce onda kad ti nisi dio mog zivota?) Mislila sam da cu promjenivsi skolu, promjeniti i sebe, postati ona vesela samouvjerena djevojcica za koju sam znala da sam jednom bila. Ali kao da je svjet postao prekriven trnjem, kome god da sam se okrenula ogrebao bi me, onako u prolazu.
Svako od nas u razredu je dobio zadatak da procita koji stih iz neke pjesme koja ga je pogodila. Tad sam pisala neke naivne pjesmice, stila "ti na jednoj strani, ja na drugoj, gledamo se, nasa gola tjela se dodiruju, ljudi izmedju nas ni ne slute, tako blizu a tako daleko". Fantazirala sam o jednom tipu kojeg sam vidjala jako rjetko, slucajno na tramvaju ili na jezeru. (Sjecam se da si i ti predhodno ljeto bila zaljubljena u njega, mada nam to nije smetalo) Bila je to prva u nizu mojih izmisljenih ljubavi, prilikom kojih ja bi sebi toliko docarala lika da bi me stvarnost samo mogla razocarati - i zato bi je izbjegavala po svaku cjenu.
Ja sam izabrala da recitujem stihove pjesme Samoca. Danas ne znam ko je pisac nit se sjecam o cemu se radi. Samo znam da zavrsava s time da smo svi na kraju sami. (Sjecam se kad smo se nasle nakon dvije godine da si rekla da si pisala pjesme o meni)
Vratila sam se na svoje mjesto kao da u tome nema nista cudno. I danas se cudim toj hrabrosti da svima objavim da se osjecam sama. Danas to ne bih mogla. (A ipak se pitam da li sada pises o meni)
Post je objavljen 31.01.2009. u 21:25 sati.