Čovjek bi rekao da je rad u uredu bogomdan, da se u administraciji spava, da je radno mjesto sigurno, da mirno i staloženo može dočekati umirovljenje. Jer su to mjesta gdje se nešto vrti i mota, petlja i obavlja, a opet prepoznatljivih i lako mjerljivih rezultata, a pogotovo opipljivih konačnih proizvoda, prečesto nema. Nema ih jer ih ne može biti. Na tome počiva društvo usluga. A ured je tako svatko mjesto gdje se tako nešto radi i pruža usluga. Ono i ne mora izgledati kao ured. Bitno je da nije proizvodnja u kojoj na neki način nastaje nešto zaista novo i neviđeno, nešto što prije nije postojalo i što je stvoreno iz ničega.
I tako postoje radna mjesta gdje su uposlenici blagoslovljeni prokletstvom godišnjeg ocjenjivanja. Kada se radi o procjeni zdravstvene sposobnosti, ocjenjivanje se obično ne smatra upitnim. Kada se radi o procjeni kvalitete rada i posvećenosti poslu, te čak i postignućima, priča može itekako biti drugačija. Najlakše je mjeriti rezultate rada brojeći izlazne entitete procesa. No to je tako primitivno i neprimjereno današnjem dobu koje se temelji na znanstvenom upravljanju, brzini i kvaliteti.
Tamo gdje ne postoji ocjenjivanje kao takvo, već samo promaknuća, kao rezultati neviđenog i neopaženog procesa ocjenjivanja, situacija u svojoj biti nije ništa drugačija. Ocjenjivanja uvijek ima i ono je neizbježno. To što ga netko ne vidi, ne znači da ga nema. O tome se ne treba zavaravati.
Ocjenjivanje bi trebalo biti pošteno, pravično, objektivno i dosljedno, temeljeći se na apsolutnoj ljestvici. Kada ovo nije postignuto, možemo govoriti o subjektivnom i pristranom ocjenjivanju, kod kojega se ocjenjivač može manipulatorskim metodama izvlačiti lažima o tome kako se radi o ocjenjivanju temeljenom na relativnoj ljestvici.
Razlika u ljestvicama je u tome što se na apsolutnoj ljestvici uvijek može prepoznati gdje su stvari bliže crnom ili bijelom, dok se kod relativne ljestvice zloporabljuje pomičnost točke jedinice.
Pokvareni ocjenjivač mijenja jedinicu, s obzirom na koju proučava sivilo ocjenjivanoga, od jednoga do drugoga. Njemu je odvratno odrediti nultu točku i jedinicu mjerenja koju traži apsolutno mjerenje. Reklo bi se, apsolutno mjerenje je tako zaostalo, tako jednostavno, tako banalno da je prevladano. Ocjenjivač je morao mjeriti s više finoće. Otuda ta potreba za relativnom ljestvicom.
Zato se ocjenjivač kune da su jedni ovakve vrste, a drugi one druge, da je to jasno vidljivo. Istovremeno su svi divni i krasni, ali opet ne polučuju jednaku pažnju i naklonost u svakodnevnici, a pogotovo ne u dan objave ocjene. Ocjenjivač tvrdi da je sve obuhvaćeno u ocjeni. Ako mu se pak pokuša ući u trag tijekom postupaku donošenja ocjene, on se poziva na svoje poznavanje ljudi i nevoljnost da ih dijeli na ovce i jarce, jer bi time, navodno, uveo razdor među ljudima. Takvi ocjenjivači misle da njegovi podređeni ne znaju za njegove diskrecijske ovlasti kod odlučivanja i zloporabe za kojima poseže.
Razdor koji podmićeni i pokvareni ocjenjivač želi izbjeći na kraju godine već je donio svoje plodove i stvorio neviđene jazove među članovima kolektiva koji su svakim danom sve svjesniji da su bliži danu krivog ocjenjivanja i bemislenosti svojega predanoga, poštenoga i urednoga rada, koji je tako prodan u bescijenje, jer neće biti nagrade u vidu promaknuća ili čak novčanog bonusa.
Pokvarenjak će se rado pozivati na narodne mudrosti kojima opisuju procese oko sebe: da mora jednom smrknuti da drugom svane, da svima ne može u isto vrijeme biti dobro. Također ima religijska nadahnuća, da Bog otvara prozor kada zatvara vrata, a kada je humanistički racionalan govori da se treba više trsiti sljedeće godine. Ovo sve, naravno, ne nudi ovako direktno, već zamata u šarene papire. Kada ih uposlenik razbarušene i šuškave odmiče i baca sebi iza leđa, nalazi ove jednostavne mudrolije koje podsjećaju na filozofske svjetonazore.
Mirni radnik, koji se ne dodvorava i ne podmićuje, koji gleda svoja poslovna posla, odjednom biva prosvijetljen. Do tada se baktao poslom i opterećivao poslovnim problemima, kao da su njegovi osobni. Ipak stiže trenutak kada shvaća da nije u omiljenoj družbi ocjenjivača i da očito nikada neće biti takav kakav jest.
Također vidi kako je očito da sustav nije napravljen da svi budu na odgovarajući način nagrađeni za svoj rad, niti pretpostavlja da će svi htjeti i moći postići izvanredna postignuća. Posebno ovo vrijedi u doba štednje i drugačijih ekonomskih optimizacija. Sve više sumnja u svoju svrhovitost za sustav, čak i kada je očito da stvari ne bi držale vodu da se on, kao majstor, ne odmakne od tog poslovnog bureta.
Najveća tragedija poštenog radnika jest otkrivanje da je neradnik i simpatični muljator, izbjegavač posla i totalni radni kreten, koji je samo oboružan površnošću i jezikom do poda kojim gadi sve oko sebe ne bi li se što više držao dalje od rada, bolje ocijenjen nego on. U boljem slučaju su oboje u istoj kategoriji, što poštenjačini nije nikakva utjeha. Poštenjak tada shvaća da je nedovoljnost kapaciteta i potencijala, nepostojanje volje za ikakvim radom, pa niti za održavanjem standarda prisutnosti na radu, izuzetno uspješno kompenzirana jednim karakternim obilježjem uključenih u sustav ocjenjivanja.
Ova karakterna crta ima nešto s psihologijom, koliko i s društvom. Želja za životom izvan granica svojih mogućnosti, koje su ipak ograničene prihodima, održava pokroviteljske veze gdje postoji onaj s moći i ovlasti za diskrecijsko odlučivanje i onaj koji će svoje manjkavosti kompenzirati materijalnim sredstvima, od predmeta, usluga do nuđenja sebe i svojih sposobnosti koje nisu nužno povezane s radnim okružjem.
Nepošteni ocjenjivač tako u svojoj ocjeni ocjenjuje ono što nije potrebno ocjenjivati. Mogućnost nabave goriva za svoj mlin, koje je nedozvoljeno i nepoželjno jer opterećuje i okoliš, koja nije ništa drugo nego postizanje nestvarnih i nepoštenih ocjena kod pokvarenog ocjenjivača, na koncu se opravdava sposobnošću potkupljivača. Ona se naziva snalažljivošću. Pošteni radnik vidi da se sa takvom snalažljivošću ne može nositi normalnim sredstvima. Za to mora posegnuti sredstvima koja ga stavljaju u svijet pokroviteljskih odnosa. A takva sredstva traže da se on mijenja. Koliko se poštenjačina može i želi promijeniti, ostaje pitanje. Ponavljanje ovog uzorka na mnogo mjesta promijenit će sveukupnu sliku radnoga okružja.
Kako su posljedica ocjena materijalni dobici i promaknuća, moguće je na djelu vidjeti ostvarenje Peterovog načela, da se ljudi uzdižu do vrhunca svoje nesposobnosti. Taj vrhunac pokazuje da više nisu u stanju ovladati konceptom oportunitetnoga troška, jer su iscrpili sve svoje resurse. To što ti resursi nisu doprijenili poslu i poslovnom sustavu, postaje nebitno. Samo je dovoljno shvatiti da postoje različiti oblici snalažljivosti koji se koriste u poslu i koje treba razlučiti od onih koji se ne koriste u poslu. Mogućnost ostvarenja Peterovog načela utire put klimavim sustavima kojima je zapisano u zvijezdama da moraju postojati i biti svima na korist, jer su nužne za opće dobro i ostvarenje društvenih ciljeva, u koristi svih.
I tako, sve dok ne postoji jasni kriterij ocjenjivanja, dok se ocjenjivanje ne provodi što češće i na kraju radi zbirna ocjena, dok ne postoji pošteni način žalbe na neodgovarajuću ocjenu, dok nema rigorozne kontrole ocjenjivanja ocjenjivača, ocjenjivanje i dalje ostaje prokleto, otvarajući za sobom mnoga vrata koja vode u različite zone pakla i za sobom ostavljaju ozlijeđene, osakaćene, pa i mrtve ljude. A ljudi ne umiru samo fizički, već psihički. Čovjek nije samo tijelo, već i duh. U doba kada je svaka novčana jedinica važna, moguće je da pokvareni ocjenjivač postane serijski ubojica. A poslovni sustav se ubrzano raspada
Zato jedina nada poštenom radniku, a li i sustavu koji ne želi propasti ostaje u promjeni pokvarenih ocjenjivača. I onda ne bi trebalo biti čudno da i oni koji ne vjeruju u horoskope ovih dana zgrabaju godišnji horoskop i traže znak svojega ocjenjivača, ne bi li vidjeli hoće li on trajati još dugo u njihovoj okolini ili će ga neki vjetar otpuhnuti dalje. Misao da će tako zagorčavati život drugima i uništavati druge lijepe predjele nije u stanju prodrijeti u mozak očajnika, čija je moć upravo definirana granicama njegove nemoći i veličinom njegovog očaja.
Post je objavljen 31.12.2008. u 16:51 sati.