Moj drugi nes u novoj godini čeka da bude napravljen dok sjedim pored štednjaka i mrmljam Kingsovu "I want you" jer upravo svira na radiu.
Užasno klišejski razmišljam o četvrtom prošle godine i smijem se blago jer se točno sjećam trenutka u kojem sam otprilike u ovo vrijeme ispijala čaj u jednom malom kafiću i privikavala se nekoga zvati svojim. Daleko mi je sada ta večer i one moje nasmijane oči pune nade.
Promiješala sam nes i odvukla se do kompjutera. 20:07 i pomalo me hvata panika. Tipkam na mobitel i petnaest minuta kasnije stojim pred ulaznim vratima u plavom kaputu i nabijam ipod na uši. Spašavam večer od težine datuma. Vani je hladno i dok tako hodam meni je sasvim svejedno.
'Od čega bježiš, glupačo?'
'Daj šuti.' promrljmljam sama sebi u odgovor.
I nije bila stvar u datumu, ne više. Bila je stvar u meni. Kažu da onaj dio kojeg tada izgubiš, izgubiš zauvijek. Nikad nisam vjerovala u te Kažu pizdarije, ali da ga jebeš nekako ispadne po njihovom. A ja...ja sam se samo nekako čudno ispraznila.
Ujutro pijemo kavu i pričamo o filmovima i Sarajevu i sve je drugačije.
Nije bitno kako. Šoda mi donosi kavu i prvi put osjetim tu novu godinu sa svojim mogućnostima i novim počecima. Priznajem, slika je imala rupa; onih koje se nikad ne zatvore i ako si nepažljiv postanu još veće; ali mogla sam to zamisliti. Mogla sam tako živjeti. Bilo je zadovoljavajuće ne osjetiti potrebu.
"Ej, grintava." Šoda mi maše sa suprotnog stola. Dodajem mu novine i nemogu si pomoći; smijem se idiotski jer je prošlo dugo otkako sam bila vesela bez nekog posebnog razloga. Jer je sunčana nedjelja i meni baš ništa ne fali. Dobro, možda samo koji kilogram.
Poslije dok šetamo popravljam šal i pitam se kako počinje popunjavanje.
Dobrim, starim navikama? Uzimam cigaretu i pripalim osjećajući se pritom neobično slobodno. Nije to bila jedna od tih navika (s obzirom da je se nikad nisam ni odrekla) ali je neizostavan dodatak u svim ovakvim trenucima. U glavi mi je bio kaos, ali sasvim ugodan. 'Mogla bih se naviknuti na ovo' pomislila sam i otpuhnula.
"Smiješne su." govori dok gleda u crveno-bijele pruge na mojim starkama.
"Jel' to dobro?"
"I nije baš." Ceri se dok ga lupam po ramenu.
"Ueefaa!" Ada se dere uz onu kretnju rukom koja se u društvu prepoznaje kao prosta ali nama je samo urnebesno smiješno. Zamišljam ovo kao jedan filmski kadar s praznom bocom Stocka na lijevoj strani stola i našim, rumenim obrazima dok igramo pictionary i seremo gluposti.
"Matematika se voli znanjem!"
"Kakav je to pojam?" pitam kroz navalu smijeha.
"Teška riječ," čita objašnjenje s kartice, "tako piše."
"To lažu!"
"Ado, pojam je 'koncentracija'."
"Ma sereš. Pa dobro, zašto si nacrtala srce uz knjigu iz matematike?!"
Tri sata i šest partija kasnije sjedimo na trosjedu i pušimo. Zamišljam kako mi govori 'pijanice' i škaklje jer mu ne mogu uzvratiti a onda postaje preteško držati se i dalje za sve to pa se vraćam u zadimljeni stan, gledam njih tri kako hihoću izvaljene jedna preko druge i opet mi je sve smiješno.
U subotu u šest ležale smo na krevetu i slušale ska-p.
Mirno jutro, iako je vani još uvijek mrak i Tina me gleda onim odsutnim očima dok joj čitam švrljotinu staru dvije godine. 'Ljubavno smeće' pomislila sam, ali ona nije mislila tako.
"Napiši knjigu," rekla mi je " i onda mi pokloni primjerak."
"Pf, džabarice."
Jutro je bilo tužnjikavo jer nisam bila tamo gdje sam željela biti, ali alternativa je bila sasvim u redu. Na mobitelu je svijetlio jedan sms kojeg se nisam usudila pročitati i imala sam namjeru pustiti da tako i ostane.
Protegnula sam noge i napravila čaj. Tina je izvirila iz sobe sva pospana i čupava. Miris čaja u šest ujutro i njena sitna pojava vratile su me dvije godine unatrag u jedno jutro po svemu slično ovome. Iskra je sjedila u pidžami s rukama skupljenim oko koljena i gledala negdje neodređeno.
"Pričaj još" rekla bi kad bih zastala.
I ja bi pričala.
A onda godinu dana poslije, malo odraslija i tužnija možda, napisala je kratku rečenicu koja mi se urezala u pamćenje bez posebnog razloga. Samo mi je bila lijepa.
Još malo kasnije, jedan vrući srpanjski petak i dok buljim u svoju cedevitu s ledom, brišem mokre obraze i onaj jedan dio nestaje. I upravo tada, rečenica se čini kao najtužnija na svijetu. Spuštam glavu malo zbog suza iako me zapravo uopće nije briga tko će vidjeti. Ona njena rečenica mi para uši i srce.
'Činila se priča sjajnijom.'
Post je objavljen 05.01.2009. u 17:08 sati.