Dugo ne bijah ovako iscrpljen, ali neka. Volim iscrpljenost kada je nešto pozitivno u pitanju. Neki bi rekli da imam sadističkih crta. I ne bi se prevarili kada malo bolje pomislim. Ali, ne brinite. Ne nosim bičeve u torbi. Ja volim suptilnije.
"Tisuće čestitiki traže puteve
kroz guste pahulje snijega.
Neka ova moja pronađe put
do Vas i kaže Vam - sretan Božić
umjesto mene!"
"Na komadić čestitke bijele
ne mogu stati sve moje želje,
ali će stati poruka ova -
sretna Vam godina nova!"
Ne bojte se. Oči vas ne varaju. Da, to su pjesmice u mojem postu. Meni, cijepljenom od stihoklepanja, djeca napisaše porukice da si ih ponesem doma. Tražiše i autogram. Rekoh - ajde, neka. Bar se volim potpisivati. A poznaju me samo četiri mjeseca. Gerijatrija u zbornici mora da bi pomrla kada bi čula što su mi dali.
Jedna moja kolegica mi reče da sam savršen primjer emocionalno zakinute osobe. I ne poričem to pretjerano. No, ovakvi trunci nade u sivilu oko nas mi daju ne samo sreću nego i volju i energiju za još više i za još dalje. Meni nema veće sreće nego kada me se netko ovako sjeti. Netko zahvalan.
A tko se Vas sjetio u zadnje vrijeme? :)
Pozdrav od emocionalno zakinutog, ali empatičnog blogera!
Post je objavljen 19.12.2008. u 22:39 sati.