Marketing
Nije li ovo vrijeme za priču?
"Što će drugi mislit ako ne odem na sastanak? Ako ih ne budem pozorno slušala iako me boli briga što imaju za reći?"
"Što će drugi mislit ako ne budem pokazivala zahvalnost prema onom čovjeku kojeg sam smatrala vrijednim prezira"
"Ako olako odbijem molbu koju jednostavno ne želim ispuniti?"
"Ako si priuštim luksuz da radim četiri dana tjedno odbijajući zaraditi više novaca?"
"Ako odbijem prestati pušiti sve dok to ne budem mogla učiniti spontano?"
"Ako..?"
Sustav je strog prema čovjeku. Pojedincu.
Treba deaktivirati zamku koja nam je postavljena još dok smo bili djeca: Predodžbu duboko ukorijenjenu u nama i ona je dio naše kulture:
Vrijedno je samo ono što se postigne naporom.
To je bullshit. Da prevedem? Sranje. To jednostavno nije točno...A ipak strukturiramo svoj Život kao da je to nepobitna istina.
Uđe čovjek u trgovinu s cipelama i priđe mu ljubazan prodavač:
"Kako vam mogu pomoći, gospodine?"
"Želim par onakvih crnih cipela kakve stoje u izlogu."
"Naravno, gospodine. Da vidimo.. 41 je li tako?"
"Nije, 39 molim."
"Oprostite, gospodine. Već 30 godina radim ovaj posao i vaš je broj sigurno 41. Možda 40, ali nikako 39."
Prodavač izvadi onu čudnu napravu kako bi izmjerio noge pa sa zadovoljstvom objavi:" Vidite, rekao sam vam: 41."
"Recite mi, tko će platiti cipele? Vi ili ja?"
"Vi."
"Dobro. Možete li mi onda donijeti 39."
Prodavač ode potražiti 39 i putem shvati da su cipele sigurno dar.
"Gospodine, izvolite: 39, crne."
"Možete li mi dati žlicu?"
"Obut ćete ih?"
"Da, naravno."
"Za vas su?"
"DA! Možete li mi donijeti žlicu?"
Žlica je bila nužna da ta noga uđe u tu cipelu. Nakon mnogih pokušaja i smiješnih položaja, mušterija uspije ugurati nogu u cipelu. Uz jauke i gunđanje napravi nekoliko koraka preko tepiha, svaki teže od prethodnoga.
"Dobro, uzet ću ih."
"Da vam ih zamotam?"
"Ne, hvala. Ostavit ću ih na nogama."
Mušterija izađe iz trgovine i prohoda kako je mogla tri ulice dalje do banke u kojoj je radio. Posljepodne, nakon što je proveo na nogama više od 6 sati, lice mu je bilo izobličeno, oči crvene, a suze su mu obilno curile iz očiju. Negov kolega se zabrinuo za njega.
"Što ti je? Nije ti dobro?"
"Ma to je zbog cipela."
"Što je s cipelama?"
"Stišću me. Dva broja su manje od moje noge."
"Čije su?"
"Moje."
"Ne razumijem. Ne bole te noge?"
"Otpadaju mi."
"Pa?"
"Objasnit ću ti. Ne živim život pun velikih užitaka. Zapravo, u zadnje vrijeme imam malo ugodnih trenutaka."
"I?"
"Ubijam se u ovim cipelama. Patim, to je točno... Ali za nekoliko sati, kada dođem kući i izujem ih, možeš li zamisliti kakav ću užitak osjetiti?! Kakav užitak!!!"
Čini se suludim?
I je... I je.
To je u velikoj mjeri naš edukativni uzor.
Zato:
Mislim da ne postoji ništa doista vrijedno što se može postići naporom.
Napor... donosi konstipaciju. (stanje kada osoba ima rijetke, tvrde, oskudne i suhe stolice, ali i promjenu u rutini pražnjenja crijeva, vrlo često praćenu osjećajem nepotpuna pražnjenja)
Gurate li noge u tuđe cipele... ili tražite svoj broj?
Molim Vas..uložite tek toliko napora da nađete cipelu koja vas ne žulja, tada nećete trebati ulasgati nikakav napor da preživite dan.. i nećete žuljati ljude oko vas.
Post je objavljen 17.12.2008. u 14:12 sati.