Možda se iz moje perspektive sve čini komplicirano i užasno kao što i izgleda svijet gotovo svih današnjih tinejdžera...ali u zadnje vrijeme sam se jako povukla u sebe i razmišljam o stvarima koje me čine užasno zbunjenom... Iako se normalno družim sa svima i redovito obavljam sve dužnosti koje moram, izvana sve izgleda super, koliko super može biti....ali...najgore je navečer....kad ležim u krevetu....vrlo su rijetki trenuci kad mogu odmah zaspati...često me muče razna pitanja na koja ne znam odgovor...Nisam neka emo cura i ne pripadam nekoj subkulturi...normalna cura kojoj svijet izgleda idilično, što je zapravo puno dalje od istine....
Kad malo pogledam kako izgleda stvarni svijet, ja sam zapravo sretna osoba....imam krov nad glavom...obitelj....prijatelje...sve ono što bi bio vrhunac života ljudima koji sve to nemaju....Zbog toga mislim da je sebično reći da sam nesretna osoba, i to je ono što bi htjela reći svim mojim prijateljicama kad misle da su najnesretnije osobe na svijetu jer ih je ostavio dečko...
Iako...dalo bi se o tome raspravljati jer sam dugo plakala za nekim...iako sad shvačam koliko neke stvari nemaju smisla...što prije to shvatim....to bolje za mene...
Što bi rekla na pitanje ljubavi?-ja ipak mislim da bi se na tome sve trebalo temeljiti...sad bi mi odrasli, iskusniji ljudi rekli da sam djete koje živi u svom svijetu...Ali...ja i jesam dijete koje je izgradilo svoj svijet u koji još nitko nije ušao... Za taj postojanje tog svijeta znam samo ja, a pravila u njemu ne postoje...Mislim da ljubav nema granica, prema tome, zašto bi se ograničavali pravilima kad bi uvijek postojao netko da ih prekrši?
Ono što me zapravo muči vrlo je čudne prirode....
Osjećam se veoma usamljeno, iako imam puno ljudi uz sebe, još uvijek nisam pronašla nekog tko će me znati razumjeti...ne želim nekog samo da mogu reći da imam dečka ili nešto slično...želim nekog s kime mogu razgovarati...nekog tko će me podupirati...nekog tko će me cijeniti...i naposljetku...nekog tko će me voljeti....
Svaki put se razočaram i pitam se...pa zašto postoje ljudi kojima je vrlo zabavno ljudima oko sebe nanositi bol?
I još jednom....srušili se moji snovi...nestali su....nemam ih više....još jednom mi je preostalo nadati se...
Post je objavljen 13.12.2008. u 23:30 sati.