Marketing
Projektor
Najljepši pjesnici Albiona i slobode pišu improviziranu poeziju u mome stanu večeras. Na stolu otvoreno, napola ispijeno crveno vino i prazne boce ruma. Zrak je pretjerano poetičan, baš poput mojih misli, a atmosfera istovremeno bučna i nasilna, prosta i opscena, erotična i gola. Ja i ti prijatelju, mi smo cijeli svijet i tko je zamislio zemlju kao središte geocentričnog sustava sigurno je mislio na nas. Utopio sam se u premekanom prusko plavom naslonjaču, prekriženih nogu sa pepeljarom na koljenima i dogorjelom cigarom među prstima. Otpuhujem posljednji dim i pomišljam kako nikada ne bi htio napustiti ovu prostoriju. Muškarci i žene ili smo još uvijek djeca, pomišljam dok krajem oka promjenjive boje hvatam tihi poljubac među krvavocrvenim zavjesama. Ponovno proživljavam malenu revoluciju unutar četiri zida sa njujorškim pijanicama, a opijena svjetla postaju sve jača i jača, sve svjetlija i svjetlija. Vičem kako želim da od nas naprave film. Ja sam savršena uloga, savršeni protagonist i dok tako vičem s leđa mi se prikrada nadrogirana groupie i stravstveno me ljubi pred svima, a ja sam tako ponosan na tebe što si tako predivna. Svatko od nas leti svojim prostranstvima iako letimo istim nebom. Konačno sam pronašao davno izgubljenu Arkadiju. Vratio sam se. Vratio. Konačno sam se vratio. Vrištimo i vrtimo se široko raširenih ruku dok ne izgubimo ravnotežu i padnemo na prašnjavi sag. Na podu razbijena gitara, popucale žice, ispisani rukopisi, topli šalovi i pobacane knjige. Besmrtnost trenutka, najveća inspiracija. Moj um je projektor fantastičnih zamisli a ja sam upravo naslikana slika. Udahni, izdahni. Udahni, izdahni. Nikada ne zaboravi disati.
*posveta: mojim dragim prijateljima
Post je objavljen 09.12.2008. u 08:30 sati.