Ne, neke stvari nikada nisam zaboravila... samo ih ne spominjem. Ne zbog toga što će se netko nasmijati, ne zbog toga što ću ispasti čudna, kak me vole zvati... Da, da, za većinu osoba iz svog okruženja - ja sam čudna.
Čudna sam što govorim istinu, čudna sam što slušam muziku koja se ne vrti po radio-postajama, čudna sam što se smijem kad je smiješno, čudna sam što sanjam otvorenih očiju, čudna sam što volim - baš tako kako volim... čudna sam što plačem na nepravdu u svijetu...
neke stvari više ne spominjem, jer... za većinu ljudi...
kiša nije tisuće malih, nebeskih kapljica koje miluju ovu zemlju - za njih je kiša samo kiša
pahuljice nisu bijeli rojevi, koje prekrivaju zemlju, daju tajanstvenost noći, probude onaj poznati miris, i podsjećaju na... ne, za njih je snijeg samo broj lopata koje će morati odgrnuti, da dođu do garaže...
izlazak sunca koji svako jutro gledam, više ne spominjem - jer tko to još vidi u jutro?
Imam pitanja i dalje u glavi, ma bezbroj, ali... mislim da ih više nitko ne želi čuti...
Imam priča smiješnih, veselih, tužnih...
Možda to iz mene, još uvijek progovara ono dijete... i ostat će u meni, hoće, živjet će moje dijete u meni...
Ako ste stigli dovde s čitanjem, svaka vam čast...
Jel ste pomislili da sam čudna u drugoj ili šestoj rečenici?
Post je objavljen 07.12.2008. u 01:01 sati.