Pregled posta

Vlado Franjević čitao na proslavi Martinja

MARTINAC – komadić izgubljenog i ponovo pronađenog raja

Tijekom svog života proslavu Martinja uvijek sam vezala uz pune čaše, uz ispijene te iste čaše, uz crna izvješća slijedećeg dana zbog prometnih nesreća izazvanih prevelikom količinom alkohola u pojedinim vozačima... uglavnom, nisam baš pretjerano bila oduševljena proslavom dana Sv. Martina. O samom pak svecu nisam znala gotovo ništa. Drago mi je da sam ove godine, 11.studenog doživjela posve drukčiju proslavu Martinja u malom selu Martinac kraj Čazme, koje je svoje ime dobilo po Sv. Martinu.

Vozeći se tog jutra iz Zagreba, preko Čazme do Martinca iznova sam u sebi otkrivala radost djeteta, odraslog i ljuljuškanog zagorskim lepim bregima. Onih 13 kilometara podosta izglodane, stare ceste od Čazme do Martinca nisu ni malo umanjili užitak u pogledu koji se nudio. Bilo je prohladno, pravo jesenje jutro. Penjući se blago, zavojitom cestom zastali smo nekoliko puta, ne mogavši odoljeti zovu uspavane šume, tajnovito obavijene maglom. Tu je nastalo nekoliko lijepih fotografija. Došavši pak u samo selo, nekako se iz svih kuća osjećala užurbanost, ljudi su bili u svojim dvorištima, veselo nam mašući, neke su starije gospođe i bake već bile pred Crkvom. Obučene u svoje nedjeljne odore,svečane rupce i s posebnom pažnjom uglancane cipele, strpljivo su tapkale na mjestu, smješeći se i pritiščući glave zajedno, o nečemu važno pripovjedale.

Iznad samog ulaza u crkvu, urezana slova HVALIEN ISUS privukla su moju pažnju, te sam se upitala na glas:

"A Marija? Gdje je ostala?"

Jer uobičajeni pozdrav je Hvaljen Isus i Marija. No, ne znam kad je taj običaj uveden, možda puno kasnije. Jer Crkva Sv. Martina u Martincu prvi se puta spominje još daleke 1091. godine. Pomisao na tu godinu, u meni je izazvala strahopoštovanje, pred tom u biti malenom građevinom, dimenzija 13x7, 5x5 m, izvorno građene gotičkim stilom, kako smo kasnije saznali iz uvodnog predavanja gdje. Jadranke Kruljac-Sever. O tome svjedoči dovratnik glavnog ulaza na zapadnom pročelju. Ušavši u samu Crkvu, pogled odmah privlači glavni oltar Sv. Martina iz 18. stoljeća, dakle baroknog tipa tzv. tabernakul. U sredini dominira kip sveca Martina uz čije skute stoji guska. A na stropu je anđeo koji drži svečevu (biskupovu) mitru. To je jedan od rijeđih prikaza ovog sveca, kojeg se najčešće prikazuje kako siječe svoj plašt kako bi ga dao siromahu. Cijela unutrašnjost Crkve je barokizirana. Lijevo i desno od glavnog oltara su još dva pomoćna, tirolske izrade. Žalosne poglede izazivaju slike (freske) na zidovima kapele, koje gotovo da se i ne mogu više restaurirati zbog oštećenosti.

Upravo zbog dotrajalosti i trošnosti Crkve u cijelosti, pokrenuta je akcija proslave Martinja baš u Martincu, kako bi se prikupila sredstva za njezinu obnovu. Ali i oživjeli stari običaji, koji bi opet privukli ljude da se vrate svojim korijenima, bar povremeno, kad ih je potraga za boljim životom već odvela iz sela. Podatak da se broj stanovnika od 1951. (507 stanovnika ) do 1971. (283 žitelja) gotovo prepolovio, zapanjio me, no brojka od 118 žitelja u 2001. godini zvoni na alarm. Još jedan alarm koji nas upozorava da naša lijepa sela izumiru. Tim više je ovaj pokušaj, da se proslava Dana Martinca tj. Martinje, tradicionalno slavi u selu, svake iduće godine, vrijedan je pokušaj grada Čazme i Centra za kulturu Čazme.

Vladi Franjeviću je iskazana osobita čast jer je baš njemu dano da bude prvi od umjetnika koji će svojim nastupom i doniranim grafikama, pomoći da ovaj projekt zaživi i postane jedan od okosnica budućih kulturnih zbivanja u kraju oko Čazme.

Nije nikako loše za znati, da je zahvaljući Franjeviću za Martinac saznala čak i nama gotovo nedostižna Philadelphija, točnije jedan njezin stanovik, filozof i pjesnik Alexander K. Rei čije oduševljene riječi ovdje uzimam si za pravo, objavljujem u cijelosti:

Vlado, dragi prijatelju!

Blagoslovljen sam dobitkom ovog „.hr“ linka. To je najblagovremenije ostvarenje.

Čestitam ti na tvom obuhvatu perspektive koji je tako krasan jer prosi pitanjem nužnosti autonomno svaku osobu, -- istovremeno, na svakom stupnju interakcije -- tvoja tradicija poniznosti i preciznog predstavljanja tvog bića, izvezena sviješću o samobrisanju humornog lukavstva -- nadahnjuje me.

Kako jest, ja sam svečani zagovornik Glokalizma: koji je upravo ono što ti najznačajnije predstavljaš ovdje, dovodeći Čazmu meni (u Philadelphiju).

Glokalizam je za mene jednostavno ideja, koju lokalne, tradicionalne, „sekte“ postojanja – prikazuju stotinama i stotinama godina povijesne sedimentacije, a služi kao divne i inspirirajuće muze apstraktnom Globalnom Društvu, čiji su članovi raspoređeni u svim zadanim točkama lokalnih zajednica – ali često ne cijene ljepotu mogućnosti – koja prvo leži u konceptualizmu, a potom se manifestira, do veličine brzine, kao kad skupljeni osjećaj uzbuđenja povlači za sobom racionalnost.

Prije nego „Svjetski Poredak“ ili bilo kakva posredna sila Zakona, -- jednostavno pozicionirano upoznavanje, s poštovanjem i promišljanjem, -- elegantno zamijećeno i unaprijeđeno od stručnjaka za fine umjetnosti i zaljubljenika u život bilo kada i bilo gdje -- isprepleteno prikladnom svrhom, može donijeti dalekovidan uzlet melema "Sadašnjosti", čista čarolija, promišljanje i dizajn -- takav plodan poduhvat interlokucije (rasprava) u i od sebe donosi pojavu koju je nemoguće zaustaviti, trošnost uništenja ljepote nastale iz trenutka sanjarenja (što je nemoguće).

Za mene, ta prirodnost, sloboda, ta šema mogućnosti, predstavlja prispijeće Novog Optimizma. Ja, kao građanin Amerika, zahvaljujući tebi Vlado -- i tvojoj predivnoj Čazmi -- sam sretan u ignoriranju uokvirenih, negrađanskih i lažnih monopola perspektiva, što mi u Amerikama moramo trpiti.

Čak i dok sjedim u Filadelfiji na svojoj skromnoj svjedočanskoj pletenoj stolici, svjedočim romansi koja vrije daleko u gradu Čazmi. Ja neću znati da li građani Čazme vide što ja vidim, ali ću govoriti o čovjeku poznatom kao Vlado Franjević, koji mi je donio Čazmu i zato će uvijek biti "Virtualni Gradonačelnik Čazme". Uzbuditi ću se i ohrabriti to uzbuđenje da se uobliči. Istražiti ću to. Naučiti o tome. Maštati to. Kada drugi učine isto, Čazma će premašiti i svoju ideju o ljepoti i zauvijek redefinirati grubu, dijelom planinsku, čupavu zemlju Hrvatsku, - meni znanu iz prošlosti po lijepoj filatelističkoj robi (poštanske marke) i besprijekorno ugraviranim centralnim europskim novčanicama.

Naravno, s ovom jednostavnom interakcijom, Prijatelju, daleko od jeftinih reklama i suštinski više stvaran od plastičnog manekena s reklamnog postolja, -- riskirao si, zaveo, izvršio i vjerojatno isprovocirao u veličini skoro muzičke skale realnosti, prirodnu i glavnu hijerarhiju mogućnosti, što manje perceptivan um niti nije u mogućnosti vidjeti.

Najdraži prijatelju, ako mogu ponoviti riječi koje ti neprestano primijenjuješ u djelu: Ništa nije više prosvjetljujuće od same izloženosti svjetlu! Ništa čvršće neće nikad postojati od samospoznaje unaprijeđene vlastitim bićem, kao Slobodan – smjelo iskren. Cilj pisanog lukavstva, ćudi poštene ekonomije, mjera i količina Zakona, može imati važnost i kredibilitet samo ako je kompletno i ako odgovara realnosti trenutka u kojem osoba kaže: "Ah! Vidim sam!" Bilo koji aparat, izražavatelj, ilustrator, dizajner ili ambasador koji može služiti kao emisar Glavnoj Dobroj Volji Izbora samog, bez drugih ili trećih primisli, u čistoj namjeri dijeljenja ili određivanja mogućeg -- nedjeljivog udaljenošću neopterećenog vremenom (kako si i učinio tu na Facebook-u) -- omogućava da počne plodni ritual sa Umom samim koji će nebrojeno puta kvanticirati i množiti Obilje Stvarnosti dalje od poimanja programa razmatranja uma.

Svaka čast! Svaka čast! Svaka čast!

Da bismo vidjeli tvoj Grad Čazmu, ti nas ohrabruješ, posebno one među nama koji smo skloni izgubiti se u depresivnim doktrinama lokalnog realizma -- koji se može pojaviti za neke beznadne granice mašte u bilo kojoj fazi da potakne koncept mogućnosti (koji će uvijek ostati beskonačan kao bogatstvo, kao um koji to shvaća); ti si nas, bez sumnje, inspirirao. Ostavio si takvu Čazmu u nama, koja će uvijek biti prisutna u nama.

Pokazao si nam, kao Istinski Umjetnik, Ljepotu samu. Pokazao si ulice, iskustva, krajnji dah pojavnosti. Za mene, to je čisto i izravno iz Filadelfije. I to je sada Filadelfija.

Vlado, dragi prijatelju, združimo ruke u prikladnom trenutku, oslobađajući čovječanstvo najvećeg izvora slabosti: njegovog kapaciteta hranjenja ispraznošću, i pijanstva rezignacije, da više ne bude u mogućnosti piti vlastiti otrov i umrijeti.

Moderno shvaćanje Mogućeg (posebno u Amerikama zadnjih dana) je možda najštetnija kontradikcija modernog postojanja: Ogroman horizont pristupa kroz sredstva putovanja i tako dalje leži cijeli u nemiru i nesrazmjeran, beskrajan stupanj nezainteresiranosti za putovanja u Sjeverno-Američkim apatičnim masama, danas, stalno samoudovoljava zamor od straha, od fatalizma od samrtne vjerojatnosti.

Čazma i Filadelfija su dva grada - dva epa koji premašuju povijesti koje ih sakate i pravilo koje im "garantira" -Poljupcem šapata jednog Umjetnika drugome -- rastu Istinski, kao Svagda.

Mali, vrlo mali dio nečega koji je potpuno Ti. I kada skupimo sve te dijeliće, imati ćemo neprocjenjivi biser, kao što bi jedino Ljudska Duša bila u Istinskom Štovanju. Iz moje Vječne Čazme tvojoj, Dragi Prijatelju - prijateljski, u oduševljenju i reciprocitetu,

Tvoj Prijatelj, Alexander

+++

Prijevod s engleskog: Tomislav Crnugelj, direktor Hrvatskog centra za razvoj i poduzetnistvo d.o.o, Trnovec

+++

Glokalizam umjesto lažne globalizam/lokalizam alternative. Kalifornjani su ti koji su 90-tih godina prošlog stoljeća stvorili ovaj novi izraz, kao rezultat spajanja dviju riječi, iako često greškom suprostavljane jedna drugoj: globalizam i lokalizam. Naime, nitko ne može biti globalan, a da u isto vrijeme nije i lokalan. Termin „glokalizam” brzo se raširio: u veljači 2006.godine ova se riječ pojavila na Internetu 170 000 puta i to na sedam različitih jezika, a u današnje vrijeme već se taj izraz uvriježio.

+++

Obzirom na Franjevićevu sveprisutnu ulogu na mnogim svjetskim internetskim platformama nije zgorega znati da koristi svaku priliku, a kako bi ukazao na ljepotu kraja iz kojeg dolazi, na njegovo bogato kulturno-povijesno nasljeđe, kao i na dobrotu i gostoljubivost tamošnjeg stanovništva. Stoga možda ne treba ni čuditi, da je povodom njegovog nastupa u Martincu i kasnije u Čazmi, grad Čazma u suradnji s Centrom za kulturu Čazme, tiskao publikaciju: “Improvizacije Vlade Franjevica – Interpretacije Rajke Poljak”, a za nakladnika je fungirala vrijedna gdja Jadranka Kruljac-Sever. Osoba rijetko zaljubljena u svoj posao, puna zanimljivih informacija, priča i legendi o svom kraju, no i osoba koja vrlo stručno a skromno, obavlja mnogobrojne poslove vezane uz kulturno-znanstvene i ine projekte Centra za kulturu. Tiskarski obrt “DTSL” vlasnika Ivana Lukovečkog je sa svoje strane učinio ogroman doprinos jer je spoznorirao dio Franjevicevih tiskanih promidžbenih materijala.
Moram priznati, cijela priprema oko dolaska Vlade Franjevića u Martinac i njegov nastup tamo, protekao je u nevjerojatno pozitivnom ozračju. Svaki od sudionika dao je svoj obol, nesebično i s ljubavlju, profesionalno obavljajući zadane dužnosti. Cijelo je ovo događanje održano pod pokroviteljstvom grada Čazme a to podrazumijeva važnu ulogu gradonačelnika prof. Dinka Piraka, Mjesnog odbora, Turističke zajednice – dakle svih društveno-političkih institucija toga kraja. Primjer za pohvalu! Organizacija ovog i sličnih događanja svijetli je primjer kako politika i kultura i te kako mogu zajednički djelovati, a da se radi na općem boljitku.
U svemu tome, ne treba zaboraviti vrijedne ruke seoskih žena, koje su svojim radom doprinijele tome da crkva bez obzira na trošnost zablista u svom svojem sjaju, pobrinule se za njezinu čistoću, ukrasile raznobojnim svježim cvijećem svaki njezin kutak, zbor koji je od početka mise svojim uvježbanim nastupom dao naslutiti sate i sate vježbe i velike ljubavi.

Misa je započela u 12 sati, u prepunoj Crkvi. Slijedeći tisućljetnu tradiciju, cijeli je obred misnog slavlja trajao nešto manje od sat vremena. Osobitu pažnju posvetila bih propovijedi starijeg od dvojice svećenika a koja je bila vrlo nadahnuta, toploljudska i prije svega uputila je poruku mira i ljubavi, međusobnom pomaganju i potpori. Dojmila me se svećenikova rečenica:

”Nije važno graditi crkve i hramove na svakom koraku, važno je sijati ljubav, poštenje i pomagati bližnjemu svom. To je osnovni nauk Isusa Krista i njegovih učenika, budite poput njih”.

Usput, napomenula bih, pozivajući se na izvor: “Sveti Martin – Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj” autice Antonije Zaradija Kiš, da je

“propovijed, koliko god bila znana ili neznana, važan čimbenik u usmenom i pisanom kontinuitetu književnoga izričaja općenito pa tako i u kulturološkoj hrvatskoj stvarnosti. Stoga joj valja obratiti posebnu pozornost, osobito kada je riječ o propovijedi kao književnoj vrsti, redovito protkanoj egzemplima, a ponajprije namijenjenoj puku. Zbog toga propovijed odabire jasan i neposredan jezični iskaz koji, u suštini slijedeći antičku tradicionalnu retoriku, izgrađuje hrvatski pučki govorni jezik u usmenoj književnoj tradiciji”

Propovijed spomenutog svećenika taj dan vjerujem nikog nije ostavila ravnodušnim. Pred kraj mise, slijedeći tradiciju rekao je riječi, koje su me još od djetinjstva neobično veselile:

“pružite ruku jedan drugom, kao znak pomirenja i opraštanja”

što smo mi i učinili, rado djeleći stiske ruku s prvim susjedima te izgovarajući tako lijepu rečenicu:

“mir s tobom”.

Tako ispunjeni posebnom nekom toplinom i veseljem, dočekali smo završetak mise i početak djela programa kulturnog sadržaja. U uvodnom smo djelu imali prilike saznati, iz izlaganja gdje. Jadranke Kruljac-Sever malo poznate činjenice iz povijesti sela i Crkve.

Nakon toga priliku da nastupi pred svojim selom, pred svojim seljanima, dobio je Vlado.
Nije bilo teško primjetiti da je obuzet mnogobrojnim emocijama. Moglo se na njegovom licu iščitati i dječačko čuđenje, i trema, ali i ponos, jer evo na taj dan, on, kao svjetski putnik, internacionalno poznati umjetnik, staje pred svoje ljude (najstrože kritičare) i čita poeziju, nastalu u dramatičnim previranjima njegove osjetljive duše. Pažljivom promatraču, nije moglo promaknuti koliki je emotivni naboj prisutan u pjesnikovom glasu, čim je započeo čitati svoje pjesme, ali nije promaknuo ni muk, koji je nastao nakon svake pročitane pjesme. Kasnije sam čula zanimljiv komentar:

"Pogodio si ih u srce, u dušu, onaj muk između svake pjesme, govori više od najjačeg pljeska."

Doista, hodajući potiho Crkvom, fotografirajući, primjetila sam da su svi, od najstarije bake do mladih, tek procvalih djevojčica uprli svoje oči u pjesnika – nekadašnjeg suseljana pred sobom i pažljivo upijali svaku njegovu riječ. Nije bilo ni jednog šaptaja, ni jedne glavi prignute drugoj glavi, svi su sa zanimanjem i začuđeno slušali što to njima Vlado čita. Posebne minute, posebni momenti, momenti za sjećanje. Svemirski je lijepo bilo biti dijelom te u biti intimne atmosfere na svetom tlu, na tlu koje je ostavilo trajni pečat na pjesniku i slikaru. Čitao je pjesme nagrađene od Hrvatske Matice iseljenika nagradom “S.S.Kranjčević” a koju je tek trebao preuzeti za 4 dana. Jedna od tih pjesama bila je “Kad bih imaro barem još jednu ruku”.
To je pjesma s kojom je završio svoje čitanje tog dana pred ljudima bliskim, ljudima koji su ga poznavali kao malog, uplašenog dječačića, pred ljudima koji su znali svaku njegovu tugu, veselje i bol dok je odrastao. Dovršavajući čitanje te pjesme, savladale su ga duboke emocije – činilo se – pjesnika je pobjedio mali dječačić i tu je završio pjesnik svojim nastupom. Duboko ganuti, dirnuti u srce, svi su ustali i prvim, snažnim pljeskom izrazili svoje odobravanje, prihvaćanje i ponos zbog toga jer je Vlado pjesnik iznjedren baš iz njihove sredine. Pjesma ova inače je jedna od 10 koje su nagrađene nagradom HMI – podružnica Rijeka – o tome ću opširnije pisati vec uskoro.

kad bih imao barem još jednu ruku
volio bih da ista bude ruka pomirenja
da se prvo rukuje sa drugim mojim
rukama

da znamo da smo jedno
ruke moje
i ja

kad drugi u redovima stoje
da dozvoljeno bude
onim ljudima
da nas vole i maze

da budemo jedno
kad nam žile režu

kad bih imao barem još jednu ruku
prepustile bi sve ruke moje ostale
toj ruci nježnoj
komandu nad samostimulacijom

(19.4.2004. Triesen, Liechtenstein)

Nakon tog doista posebnog doživljaja, dogodilo se nešto još čudnovatije. Svi do jednog pohrlili su Franjeviću, tražeći - autogram! I sam je autor time bio zapanjen. Nisam odoljela a da ne dobacim veselo: zvijezda je rođena! No, zvijezda je rođena prije puno godina. Prije 45 godina i nešto sitno dana, prošla mnoge teške pute, mnogo truda, znoja i odricanja uloženo je bilo u svaki njegov korak, koji ga je evo, na kraju, doveo tamo gdje je i počeo. Na najljepši mogući način – s veseljem podijelivši svoje stihove s Martinčanima i pridošlim ljudima iz Čazme i Bjelovara, uručivši na dar grafike kako bi se njihova mala, a tako dragocjena Crkva mogla obnoviti. Zanimljiva je bila i reakcija na nekoliko slika s motivima Martinca, koje su tom prilikom bile izložene – reakcija na prepoznavanje običnih, malih ljudi, koji tamo još uvijek žive ili su već pokojni, a koji su se nekim čudom našli na slikarskim platnima umjetnika koji živi daleko od Martinca, u Lihtenstajnu. Izrazi nevjerice, čuđenja u početku, bili su zamjenjeni odobravanjem i ponosom – jer eto, jedan od njih se proslavio!

U međuvremenu, ispred Crkve osvanuli su stolovi ispunjeni domaćim kolačima, te vinima i proizvodima domaćih vinara i voćara, te se tako odala počast i svecu zbog kojeg je cijelo selo dobilo ime. A našao se tu i jedan vokalno-instrumentalni sastav, kojem na žalost nisam saznala ime, ali koji je doprinio na najbolji mogući način završetku tog lijepog događanja, svirkom i popjevkama iz tog kraja.

Kasnije, da bi se ipak održala tisućljetna tradicija odavanja počasti biskupu “krivom” za mnoge popijene čaše, pojedene guske i općenito hedonističke užitke, svi uzvanici ugošćeni su najfinijim domaćim specijalitetima i vinima u restoranu “Daj-dam” u Čazmi .

Autorica ovih redaka može ustvrditi sa zadovoljstvom da je tog dana dobila svaki vid hrane, duševnu, duhovnu i svjetovnu. Eh, kad bi svako Martinje bilo takvo!


Post je objavljen 01.12.2008. u 10:39 sati.