kako sam slaba, kako sam mala i krhka pred pomisli o neminovnosti i očitome. sve dok je to ideja, sve dok ide sve tokom koji sam zamislila, ja sam uvjerena u to da znam što radim i da mogu sve predvidjeti.
ali sad kad me je stvarnost preuzela, počinje me obavijati neka nelagoda, strah od onog stanja koje poznajem i
koje me je držalo kao pod vodom, bez zraka i mogućnosti kretanja.
kako sami sebe slabo poznajemo i zaista se ne možemo osloniti na ono što nas u jednom trenutku obuzme, jer
već ubrzo možemo shvatiti da smo pogriješili u svojoj odluci i svom djelu.
i što sada. biti ću mirna i zaglađena u svemu što činim u svakodnevnom životu, ne pokazivati se kao ni dosad, tu
sam vještinu uspješno savladala, ali što će biti s onim djelom mene koji ni sama ne razumijem, ne znam.
Post je objavljen 21.11.2008. u 17:10 sati.