Rodjena sam u Zagrebu, ali dusa mi je slavonska, i volim svoju slavoniju odakle su mi i roditelji. Jednom covjeku zahvalit cu sto sam posjetila srediste hrabrosti, ponosa, snage..ali i tuge i zalosti. Vukovar..
Vracajuci se kuci, steglo mi se grlo i suza se pojavila u oku kad sam ugledala niz svijeca upaljenih za Vukovar u Vukovarskoj ulici, i odmah do toga, na livadi upaljene svijece ispisuju Vukovar, i kriz u kojem stoji velika svijeca . Masa ljudi stoji oko toga , svatko drzi svoju svijecu i tiho moli za svoje bliznje, za ljude koji su svojim zivotom omogucili nama da danas zivimo. Program danas na Tv-u prikazuje zivote ljudi koji su se vratili svom Vukovaru, koji pokusavaju zivjeti i traze nacin da prebole.
Oci su prepune bola, tuge, pitanja na koja nece nikad dobit odgovore...ili zelje da pronadju svoje najdraze koje su te godine izgubili .
17 dugih godina je proslo,,a njih jos nema.. Cesto su se te rijeci ponavljale, oni se i dalje nadaju i mole..ili samo zele naci mjesto gdje ce moci zapaliti svijecu, i proplakati kad bude najteze..
Zvuk tamburice, jecaj i plac , tuga, bol i zalost.. Vukovaru divni , dobar dan..
Post je objavljen 18.11.2008. u 20:56 sati.