Feeling shugavo... Već neko vrijeme sjedim na faksu u računalnom i pokušavam se usredotočit na učenje. U ponedjeljak je kolokvij iz kralježnjaka. Ja učim beskralježnjake. A trebalo bi učit i ostale stvari no one su trenutno manje bitne. Ulfuz i ja smo seminar iz evolucije odradili dobro, iako nikoga osim mene i profesorice nisu zanimali ribozimi i molekularna biologija u koju su oni uloženi. Bzvz...
Ne znam koju glazbu slušati trenutno... Umorio sam se od svega što inače slušam i htio bi nešto novo. Večeras kad dođem doma, sjest ću za komp, igrati Heroese ili pak Age of Mythology i slušati nešto novo... Skinut ću valjda nešto što će mi se svidjeti...
Baš je lijepo kada svi oko tebe imaju nekakve planove u vezi svojih života ili kada su već krenuli s njihovim ostvarivanjima. Nije bitno koji su razlozi koji ih pogone da ostvaruju svoje planove, bitno je da ih imaju. Jedni tako pričaju o ljubavi i zajedničkom životu, kućama i psima koje će imati, drugi o poslu, vezama u poslu i autima koje će imati... Gledam sebe i svoje planove... Nema ih. Završiti fakultet i vratiti se doma mami i tati. Neš ti plana...
Znam, sam sam si kriv što nemam sve 5.0, što nisam objavio već tri znanstvena rada i vodio četiri istraživačka projekta, što nisam među 0,1% najboljih studenata i što me nitko neće htjeti. Koja mi je uopće budućnost ako završim PMF (pod uvjetom da uopće upišem diplomski) kao "dobar" ili EVENTUALNO "vrlo dobar"? Prije nekoliko godina bi se možda još i dalo naći nešto lijepo za raditi ali otkad smo se počeli pretVARATI da smo velika Europska zemlja, sve je manje šansi za mediokritete poput mene da se negdje zaposle. Uvijek će biti pametnijih i snalažljivijih od mene...
Dakle, Medo nema plana. Ne samo što se tiče posla nego i života općenito. Nemam plan ni što raditi sutra, a da to ne uključuje odlazak na jbnu matematiku i francuski poslije nje. Nikad nemam nikakve planove, a kad ih i imam, onda se generalno ne ostvare ili se ostvare onako kako ja to ne bi htio. Nemam planova, ne znam što raditi sa sobom... Najviše bi volio kada bi mogao ostati učiti i izučavati biologiju do kraja svog života, baviti se metafizičkim pitanjima i umrijeti nešto malo pametniji nego sada.
S druge, pak, strane, da mi se pruži prilika, otišao bi sutra u Alpe, živio u kolibici od tri prostorije ispod četiri velike, bogate jele, muzao koze i uzgajao nešto povrća u plasteniku iza drvarnice. Jedino što bi od tehnologije ponio sa sobom bi bio Olympus CX-21 s povećanjem 400 puta i imerzijskim obj. od 1000, malo pribora za field work i nešto laboratorijskog posuđa... Imao bih pseto i mačku i jednog konja. I svaki tjedan bi silazio do najbližeg grada s knjižnicom...
No nemam planove... Nikakve... Poznam ljude svojih godina koji nisu krenuli na faks nego već imaju svoje obitelji... Također poznam i one koji jesu na faksu i na dobrom su putu k obitelji... A Medo nije ništa bliže obitelji nego što je bio prije 21 godinu, donekle bliže poslu ali ne baš u struci... I sada naravno dolazi ono vječito "sve u svoje vrijeme", "treba biti pozitivan", "sredit će se sve"...
Naravno da hoće... Pa imam još nekih 60 god života!
__________________________________________
No kako to sa mnom obično biva, raspoloženje mi se promijenilo deset minuta nakon istipkavanja posta tako da, ono, kontate, neee? A na francuskom je danas bilo baš kewl, osim što se naš dragi Theo malo čuo, if u know what I mean... Jedva čekam sutra... :))) Miškec, missed U today, my precious :((
Post je objavljen 06.11.2008. u 16:21 sati.