Ležim na krevetu
sa čavlima
Ležim satima
Promatram mirna
bez daha
Kako izlaze kroz moju kožu
Naviru iz bijele puti
Poput siječanja
Zabranjenih avantura
Zaboravljenih spellova
Neodrživih ljubavi
Moja davna sjećanja
Na tebe
Stavljam na glavu
Svježe obrijanu
Vijenac od trnja I bodljikave žice
Osjećam
Kako pod težinom
Klizi
Čuješ li
Lagani zvuk
kako mi koža puca
i uz kapljice krvi
što skrućuju se
na mojim očima
na mojim usnama
podsjećajući me na tvoje poljupce
Miris strujom spaljenog mesa
Sa Naponske žice
i malene igle
Što mi sa prstiju nokte ljušte
Neodoljiv je poput
Tvojih šaputanja
I trozubi nož
što mrvi mi kosti
I dere mi srce
Ne uspjeva odagnati sjećanja
Na tebe
I sada tužna
sjedim na prozoru
I žilete sa svojih
Ruku skidam
I dok mi mjesečina
Oporavlja tijelo
i čak u podamnom
lokvici krvi
umjesto odraza svoga
ja vidim tebe
i kada se ujutro
sve rane zaliječe
ja ipak ću
ostati sama
sa mislima na tebe
sa čežnjom
zbog
grijeha i djela i propusta
Post je objavljen 02.11.2008. u 21:43 sati.