Marketing
.....but it's true, i'm still blue....
Dani prolaze uzasno sporo, i polako im hodam u korak... Prihvacam zbilju oko sebe... znam da nije proslo puno, i ne zelim zvucati grozno, ali polako zaboravljam...teram sebe...jer nije mi lako boriti se sa sudbinom...nije nikome lako...
moja u zadnje vrijeme i nije tako bistra i sretna...
mijenjam se, mijenja se sve... izgleda da ova jesen nije samo pogodila mene, nego i druge...kako je jedna cura rekla, maske padaju...to je istina...
prihvacam nove stvari, iako mi nije po volji...no moram, jer inace ne bi bila jaka...sve bi me pogadjalo...
ne zelim se promjeniti, ah, daleko od toga...ali moram, moram jer se to od mene trazi...
prerasla sam neke stvari, nisam vise dijete...
volim biti sretna, volim vidjeti da su drugi sretni zahvaljujuci meni...
zanimljivo je to da kad je netko tuzan, uvijek sam ja tu da kazem neku glupost samo da bi se ta osoba nasmijala, i pokazala sta znaci i da moze biti sretna...
ja sam tuzna, i nitko me ne nasmijava, a ja to zelim, JA TO ZELIM!!
trenutci srece su kratkotrajni, i puno znace...pa nisam ja robot, i ja imam osjecaje...mozda i jesam pre emotivna, ali TO SAM JA!!
prije me je jako pogadjalo da me netko zove pogrdnim imenima, ali sada vise ne...jer ako netko prica o meni, znam da vrijedim i da sam ipak nesto na ovom svijetu!
ova slika na blogu, ova djevojka na tracnicama osjeca sto i ja...
dugo vremena nisam ucinila nesto da unutarnju sebe...koju ja volim zvati Amonra...
Amonra place, ali ju nitko ne cuje jer ja to ne dozvoljavam...ona je drugacija, ona voli prirodu, a ja glupaca joj to ne dozvoljavam...zasto??? jer pokusavam misliti na sebe?? uzasna sam...pa i ona je zivo bice, samo ju nitko ne vidi...
nekada davno..voljela sam i ja prirodu, vise nego bilo sta na svijetu..nisam znala sto je zlo, nisam znala kako se osjecaju povrijedjeni...voljela sam trckarati po poljima, po nasoj divnoj slavoniji...ravnicama...da i igrati se u blatu, i skakati po kanalima...a sada?
suzdrzavam se da ne pustim suzu kada vidim djecu da se igraju...jer zelim i ja, a onda bi me netko cudno gledao, jer to nije prilagodjeno mojim godinama...uskoro cu biti punoljetna...izvana da, ali iznutra ne...Amonra je jos dijete...trckara mi po srcu, i ne zeli pustiti...
ne znam...svi su prerasli to, ali ja ne...mozda je to zato sto mi je djetinjstvo bilo prekinuto...meni se svidjao moj seoski zivot...
pa i stara arvatova kuca u kojoj sam zivjela...imala je neku povijest, svoje historiske freske i stare duhove (ja sam uvjerena da ih tamo ima)
kao mala sam sa frendicom ulazila u "zabranjeni" dio kuce, kroz prozor jer, ha, pa bila sam mala...znatizeljna...
di je to? sto je moralo prestati?????
tada nisam bila ovakva, oblacila sam se u dronjke, i nije mi bilo bitno...trcala sam ulicom sa platnom, i uvijek sam se smijala...sto ne mogu i sada? sto me nitko ne nasmijava??
no, stiscem zube i idem dalje...nastaviti cu pa budem vidjela di cu dospjeti...dopustila sam si malo oduska, ali sada opet na noge, i samo jako i snazno...znam da ce bar netk ouvijek biti samnom...
AMONRA, BOG, I MOJ ANŠEO ČUVAR!!
Post je objavljen 02.11.2008. u 13:35 sati.