„Društvo znanja“ je razvojni cilj kojemu su se medijski zavjetovale sve političke stranke u hrvatskoj. U ime države blagostanja, čije bogatstvo i razvoj bi se trebali temeljiti na velikom broju visokoobrazovanih stručnjaka, svake četiri godine od nas se traži da dajemo svoj glas jednoj od parlamentarnih stranaka. Po kriteriju minimalne dosljednosti s vlastitim programskim proglasima, očekivalo bi se da će oni kojima su izborima dodijeljeni mandati izvršne i zakonodavne vlasti raditi na sustavnom podizanju postotka visoko obrazovanih s vrlo niskih 7% stanovništa. Očekivalo bi se i da će politika kojom će se to pokušati ostvariti slijediti osnovna načela socijalne uključivosti, sukladno razvojnom cilju države blagostanja, kojemu navodno teže sve parlamentarne stranke u ovoj državi.
Međutim, ono što se događa je nešto sasvim drugo: uvođenjem školarina prag dostupnosti visokog obrazovanja socijalno se pomjerava u suprotnom smjeru. Od ustavom zajamčenog prava, visoko obrazovanje se prešutno pretvara u robu koja se prodaje na tržištu onome (i samo onome) tko si ju može priuštiti.
Logika po kojoj se demokraciji i društvenoj dobrobiti najbolje služi time što se sve društvene odnose pretvara u komercijalne – od onih između učitelja i učenika do onih između liječnika i bolesnika – zove se tržišnim fundamentalizmom.
To je ista ideologija koja je ove godine svjetsko gospodarstvo gurnula na rub financijskog sloma i prisilila vlade velikog broja zemalja svijeta da žrtvuju neviđene količine poreznih sredstava u pokušajima paničnog spašavanja svijeta od gospodarskog samourušavanja. Ta ideologija već desetljećima vrši snažan institucionalni pritisak da oblikuje svijet po mjeri prvenstva prava na profit na račun svih ostalih, uvjeravajući nas pritom da je to najpouzdaniji, ako ne i jedini način da nam ih osigura. Kada eksponirani medijski stručnjaci i pripadnici političke elite u hrvatskoj govore o 'reformama', o 'efikasnosti' i o 'modernizaciji' u pravilu nas pokušavaju uvjeriti da će najbolji način da se zaštite prava većine biti njihovo prešutno ukidanje. Uzdizanje tržišta do statusa jamca interesa javnosti u praksi znači da se sve institucije koje su izgrađene javnim novcem i naporima biti pretvorene u mehanizme za proizvodnju privatnog profita. Uvođenje školarina na visoko obrazovanje nedvosmislen je korak u tom smjeru.
U Republici Hrvatskoj je pravo na visoko obrazovanje propisano ustavom, u članku 65., dok se u članku 77. zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju navodi da sva visoka učilišta moraju osigurati upis "na način koji jamči ravnopravnost svih pristupnika bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, društveni položaj, invalidnost, seksualnu orijentaciju i dob."
U trenutku kada su političke elite jedne demokratske države spremne direktno kršiti ili zanemarivati temeljna prava zajamčena njezinim ustavom, one iznevjeravaju svoj mandat javnih službenika i izdaju javni interes. U takvom trenutku je od presudne važnosti vršiti direktni demokratski pritisak odozdo i podsjetiti ih čije interese su po zakonu dužni zastupati. Političari su mandatari javne volje. Gdje to prestaju biti, prestaje i demokracija.
Post je objavljen 01.11.2008. u 12:27 sati.