...ne vjerujem da je već prošla skoro godina dana... Ko da je bilo jućer, točno na današnji datum, kad su mi rekli da imaš neizlječivi tumor, al ja do kraja nisam htjela vjerovati u to, zato mi je bilo još gore kad se to desilo...
Samo da znaš da mi užasno fališ... Da nema noći da sam išla u krevet da se nisam sjetila tebe i da nema jutra da sam se probudila ne misleći na tebe, ko da fali dio mene... Nemam više niti malo volje za životom... A znam da moram živjet, jer ti to želiš!
Samo da znaš kako to boli... A ne znam šta da napravim da manje boli, stvarno ne znam... A neizdrživo je ponekad... Ta bol je jaća od bilo kakve fizičke boli! To ne mogu ni opisat... I ISKRENO to ne želim ni najgorem neprijatelju da se dogodi, jer je tako odvratna bol da jedva živim s tim... :'(
Mama, oprosti mi zbog svega, oprosti mi što ti nikad nisam pokazala koliko te volim... Samo se nadam da znaš da sam te voljela najviše na svijetu i da bih sve dala i napravila da mi daš još jednu šansu da ti to dokažem!
Oprosti mi zbog svega! I volim te najviše na svijetu!
23. prosinac
"Sad jos osjećam miris tvog tijela,
u nasem krevetu lezi po svud
i neispijena salica kave
stalno podsjeća nemam kud.
Nova zora polako sad sviće,
ali tebi to svejedno je
i nema veze sto pjevaju ptice
jer to gore sad ne čuje se.
Samo ostaje nada da vrijeme
sad liječi sve rane i da Bog
će mi dati sad snage prezivjet te dane.
Ne znam sto sad da radim sa
sobom, nosim neizbrisivi trag,
nikad vise tvoj sapat na uhu,
otvaram prozor zagusljiv je zrak.
Brzo oblačim kaput na sebe,
zurno izlazim na ulicu,
bas je dobro sto kisa rominja,
to nisu suze na mom licu."
Post je objavljen 01.11.2008. u 02:43 sati.