Marketing
Naprosto se valjda sve eto tek tako..desi.
Još jedna nezamjenjiva osoba je otišla, još jedno grobno mjesto popunjeno.
Ti oproštaji me uvijek dirnu negdje dolje u unutrašnjosti, pokrenu misli koje držim ispod površine, i koje neverovatnom izdržljivošću odbijaju da se napokon utope. A opet ako ih pustim samo malo na površinu bojim se da bi se situacija mogla okrenuti i u sljedećem trenu bi ja pod njihovom silom bila ispod površine... a nisam baš sigurna da bi izronila.
Uvijek na svaki ispraćaj idem u tišini. Nikad ne pričam na sprovodu. Ej, taj tren pratiš neku dušu..na neki tebi neshvatljiv put..dajte ljudi malo poštovanja!!!
Ali nailazim uvijek na isto, na ljude koji se dugo nisu vidjeli (ma nemoj a čijom krivicom?.. ali čak i da ničijom..kvragu, zar ste tu došli pričati o tome što se sve dogodilo u ovih 20 god što se niste vidjeli!!!). Na one koji sad eto pričaju o vremenu. Ili one malo pristojnije koji ipak pričaju o osobi koju su došli otpratiti ili sažaljevaju preostale...
Ma ginite ljudi.
Odite pričati na kavu.
Put do Miroševca sam prošla pješice jer je zbog sisveta zatvorena cesta.. i to mi je trebalo. Ulica koja vodi ka groblju zove se Aleja tišine.. Krasno ime.
Pitam se što je to u ljudima što ih tjera da trabunjaju... ne pričaju, ne komuniciraju..trabunjaju.
Odakle ta potreba za trivijalnim razgovorima?
Vrijeme je odgovaralo prigodi.
Hodajući u povorci ušla sam u svoju tišinu, negdje unutra, gdje već dugo nisam bila. Više nisam razumjela riječi oko sebe tek nejasno mumljanje, žuborenje..
Onog trena kada se rodimo na ovaj svijet mi zapravo počinjemo umirati, i umiremo iz sekunde u sekundu, ali toga nismo svjesni, ne razmišljamo o tome. Živimo svoje živote, često nesvjesni da smo živi, još češće nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, nezahvalni što živimo.. i dani idu... idu..
Dok su mi se misli lomile ko jedra pod naletima vjetra jedan rafal stvarnosti me vratio u sadašnjost svjetlosnom brzinom...tek natpis... jedan naizgled običan natpis na jednom grobu:
Majko!!!
I ja sam od trenutne boli, spoznaje i naleta empatije prestala disati.
Da li je to urlik? Krik ili šapat? Što sve je skriveno u tom zazivu? U jednoj jedinoj riječi.
Za svaku dobru riječ, kaj reči si mi znala! Zasvaki pogled tvoj, za svaki smijeh tvoj hvala!..... Jer ti si u srce mi, tak puno sunca dala! Kaj morem ti neg reč, od svega srca hvala.....
Uvijek mi se plače na prvi takt pjesme.
Zašto?
Zato jer si postavljam pitanje zna li to moja mama danas? Znaju li to ljudi koje volim..danas...jer nitko ne zna svoj red na ovom polju žita, dok još vijorimo na vjetru..
Za svaku dobru riječ koju si mi ikad uputila. Za svaki tvoj pogled. Za svaki tvoj osmjeh. Ti donosiš svjetlo, toplinu i radost u moj život i HVALA TI..od sveg Ti srca hvala.
Š. sva snaga Tebi. A Vama gospođo J. želim blagoslovljen i sretan Put.
Post je objavljen 30.10.2008. u 14:37 sati.