evo me opet...
pišem sve rijeđe jer nemam jednostavno vremena...
imam inspiracije...ali ona nekako odleprša na kraju dana...
idem u grad...danas...
slušalice naravno u ušima...i ja u svom svijetu...
vidim kako ljudi oko menepričaju..ali ja ih ne čujem...
i bolje je tako...
skroz neprimjetno krećem se gradom...
i samo bi se zavukla u neki prikrajak...
promatrala oko sebe...
u tišini svojih slušalica...
ups...crkla mi je baterija na mobitelu...
nemam kaj slušat...
u početku razočaranje...
što sad?!
odmah se prebaciti u ovaj moj sadašnji svijet...
realnost...
mrzim to...
mrzim živjeti u realnosti...
jer ona je malo puta lijepa...
jer ona je malo puta ugodna...
prošla sam gornjim gradom...
hodan s noge na nogu..
i buljim...
buljim u ljude...
nesvjesno mi pogleda zastaje na svakom licu..
promatram koliko samo različitih lica ima...
razmišljam...
koji se samo karakteri skrivaju iza tih lica...
vole li ljudi...sebe...svog bližnjeg...
sjedam na bus koji me vozi doma obilaznicom..
reko ajde malo da se provozam...
da vidim ima kaj daleko tamo...
malo mi je mrsko...bez slušalica sam...
ali nema veze...
već mi je pomalo novo slušat žamor ljudi..
dugo nisam...
slušam prvi razgovor...
naravno penzioneri...
od njih pet nepoznatih..stvori se priča...
svako ispriča po jednu stranicu..
svako kaže što ga u tom trenutku tišti..
a,vjerujte mi,ima raznih stvari...
tako...vozim se...
odjednom mi sve postaje lijepo...
uživam...
sretna sam...
okoliš je predivan..pa da...
to je podsljemenska zona...
ljudi postaju nekako topliji...
na licima im je blagi smješak...
vraćaju se doma iz grada...
pa naravno da im se javlja smješak...
drago mi je što sam išla okolo...
drago mi je što sam malo skrenula sa svojeg uobičajnog puta...
tek toliko da izmjenim rutinu...
da odem od oneuobičajne svakodnevice..
i uzivala sam...
radovala se...
a bilo je potrebno vrlo malo..
tek sjesti u bus..
i pustiti da te odvede...
Post je objavljen 29.10.2008. u 17:16 sati.