Pregled posta

Moji odlasci..zapisi iz busa...

Odlazak prvi


Desilo se.. Naprasno, naglo, ali očekivano..
Priznajem Dušo, nisam te čuvala. Nije mi lako sada nositi se s time... Ja i moja pozornica... Ti mali Teatru. Amater nad amaterima. Svaka čast. Ali mislim da ne znaš kao što ni ja zapravo nisam znala.. da mi značiš.
Šokirala me ta činjenica, pogodila me lako poput naleta emocija... I zato sam morala otići. Od moje.. da mi bude važnija Tvoja sloboda? Suludo! Istinito.
Nemam snage suočiti se s tobom.
Ljuta? Ne, na tebe nikada. Isti smo. To je kao da se na sebe ljutim.
Kada te opisujem ljudima koji te ne poznaju, svi redom kažu da bi i oni mene tako opisali. Znam . Volim sebe u tebi A koga bih ja mogla voljeti uz sebe .
Tražila sam sličnog tebi... ali sam odustala. Ne voliš me. Inače ne bi tako lako odustao, kao što ni ja nisam odustala nakon svih poraza koje si mi priuštio. Mislila sam da sam dorasla toj igri. Nisam. Razočarala sam samu sebe, mislila sam da će ovo biti ravnopravna igra. Nisi ravnopravan.. puno si jači od mene. Jači? Ne... Hladniji.
Ali tu se više mi ne pitamo. Ne mogu te natjerati da me razumiješ. Ljubav je sloboda. Budi slobodan. Ne bježim... Samo idem..
Nisam te se naljubila. Nisam te se nagledala... ali ni ne moram. U tome je gušt. U Izboru. U pravu na izbor. U Hrabrosti da se boriš za osjećaj... Kada osjetiš osjećaj... Samo za taj osjećaj.. I to sam ti ja. Samo netko tko se bori da zadrži taj osjećaj.. koji si eto igrom slučaja Ti u meni pokrenuo. Ne znam čim.



Odlazak drugi


Još jedan put u Rijeku. Ovaj put ne bježim, samo idem. Zoki slavi rođendan. Nije to jedini razlog. A što je? To ne znam ni sama. Valjda da ne očekujem poziv koji se ne dešava. Ovako ga kao ne čekam. Jutro mi je bilo dovoljno. Bilo je to jedno od onih jutara... dva sata bez daha. Znate li koliko je to trenutaka!ž?! Bezbroj. Dobila sam na dar bezbroj čarobnih trenutaka sa jednim čarobnim bićem. Znam da se mnogi ne bi složili sa mnom. Ali slaganje mi nije potrebno. Oni ne znaju ono što ja znam. Ne vide ono što je meni dano da vidim u njemu... da zavirim iza maske vječnog dječaka, iza zavjese.
Dano mi je da iza lika dječarca sa sjenom u kosi vidim čovjeka koji je sposoban da se zadubi u oblak i da bude dovoljno hrabar da voli bez kaveza, bez vezanja, da voli tako da se spreman odreći tog osjećaja i te osobe da bi putovali zajedno slobodni. Ideš? Idi. Nema veze. Srest ćemo se opet.
On je više od onog što pokazuje svijetu.
On je prštava fontana radosti, vječni cinik (al ne zaboravimo pri tom da je cinik samo sanjar kojeg je zašamarala stvarnost). On je pokretna fešta, on je začin koji daje poseban ton, on je vjetropir, divlje i slobodno dijete svemira, oblak zatočen u tijelu čovjeka. On je šarena livada u proljeće... prepun je boja i sposoban je sivilo dana obojati u trenu. On je Mali Princ sa Planete na kojoj živi samo on, nepoznanica za prizemne zemljane. Nikako nekakav Kralj... Vječni Princ sa smijehom koji nosite poput najljepše pjesme kad ode omađijan svjetlom na nekom drugom brijegu, poput mirisa koji kad jednom udahnete nikad ne zaboravljate. Jedinstven. Svatko je od nas ponekom sličan al ti... ma znaš... Ti si unikat.
Kad osjetim da ga trebam još malo i još malo više, onda malo odem.



I ne, ne bježim. Samo se ne navezujem. Potrebna mi je moja sloboda kao i njegova... Jer njegova je sloboda ono što ga čini tako bliskim mojoj duši i još bližim mome srcu. Kad je samnom on je samnom. Prisutan je u svakom trenu. On nije u prošlosti, ne sanjari o budućnosti koju nemamo. On je.
On je tu. U tom trenu, potpuno. Potpun.
I u tom trenu ja znam da mi daje sebe i svoju ljubav više nego svi koji su mi ikada o ljubavi pričali.
On ne priča. On se igra riječima ili šuti. On šuti i gleda te pogledom koji govori... Dodiruje te dodirom koji se ne žuri da te posjeduje.
On te ne želi imati. On želi biti s tobom.



Vidiš Ti jedno dvonožno trabunjalo o tome se radi. I vjeruj mi nisam jedina koja To vidi u tebi... ja to samo možda malo bolje znam pretočiti u riječi. A sad...Špura!!! (hehe osjećaj je kao kad pozvoniš na zvono i pobjegneš..)

Dakle ono što ti gospodine P. želim reći je da budeš slobodan, da živiš onako kako želiš živjeti i da ideš tamo kamo želiš otići.



Post je objavljen 27.10.2008. u 10:46 sati.