Kad sam se probudio ujutro zatekao sam u kuhinji staru i susjedu kako piju kavu, čikaju i ogovaraju. Nema mi ništa gore od toga da takav nerazbuđen, krmeljav i mrzovoljan naletim na goste koji mi obično postavljaju retardirana pitanja i dobivaju isto takve odgovore. Stavio sam kavu da se kuha i tako čekajući odgovarao sa da i ne na susjedina retardirana pitanja. SUSJEDA- kaj si sanjao?
JA- da..
SUSJEDA- ma ne..KAJ si sanjao?
JA- ne..
tu je odustala, a meni je termin ''unutarnji osmjeh'' u tom trenu postao savršeno jasan. Samo što je u mom slučaju to bio ''unutarnji zlobni osmjeh i slavljenje pobjede''.
Kavu sam popio u miru i tišini moje sobe.
Kad sam ponovo došao u kuhinju oprat džezvu i šalicu kaže mi SUSJEDA- daj da ti gatam iz soca.
JA- jebiga, već sam isprao soc.
SUSJEDA- pa šta ti je bilo na rubu?
JA- krilati slon sa mašnom na glavi
tu se staroj već počeo razvlačit osmjeh na licu, a i meni
SUSJEDA (smrtno ozbiljno)- auuuu, to znači samo jedno- desit će ti se sigurno nešto dobro, a možda ti se desi i nešto loše. Da...
Post je objavljen 25.10.2008. u 15:07 sati.