Marketing
Taxi treba mi, brzo dođite…
Da. Tema današnjeg posta su taksisti. Unatoč tome što sam odlučila da ću češće pisati na blogu, i ustrajna sam u tome, opet je prošlo mjesec dana od zadnjega mi posta. Kao imam neko opravdanje…sad se malo preseravam al eto moram. Naime, bila sam dva tjedna u Evropici…Francuska-Španjolska-Portugal-Italija. Najviše vremena smo proveli u Portugalu.
Nevjerojatno nešto. Vratila sam se prije par dana i ne mogu sebi doć još. Dani mi predugo traju i fale mi ljudi s kojima sam putovala. Mnoštvo novih ljudi koje upoznaješ, strani gradovi i njihovi običaji…To mi je samo poticaj da skupljam lovu za dalje. U 4. mjesecu se ide u Pariz…pa. Super. Nadam se novom putovanju.
Ali, da. Započela sam s taksistima. Naime, kojih 4-5 dana smo proveli u Lisabonu. Predivan grad. Trebalo bi nam mjesec dana da vidimo sve njegove divne perverzije. Uglavnom, tamo smo se stalno vozikale taksijem. Jer je prejeftin. Recimo, da te taksist odveze od Dubrave do Jaruna i to naplati 6 -7 eura (koje još podijele 4 osobe) čini se nevjerojatno. U Zagrebu pogotovo. Tu bi te to došlo nekih …pa…1000 kn? pretjerujem, ok. Ali, zagrebački taksisti su skupi.
Da, uglavnom. Razmišljala sam o vozačima taksija. Što li sve moraju doživjeti…koga sve upoznati. Čemu sve prisustvovati? Koliko su puta rasplakane cure vozili doma? Zaljubljene parove? Hm, pripite glasne cure? Cure s krunom na glavi?
Kada postaviti koje pitanje? Kada pitati nekoga dal je sve u redu? Koju pjesmu na postaji pustiti? Jesu li usamljeni? Kruže gradom cijelu noć. Danju su svjedoci uobičajenog lisabonskog života, noću gledaju Barrio Alto i glasne ulice grada. Ili možda samo dolje na Comerciu čekaju nekoga da se spusti i kaže im par portugalskih fraza da ih odveze u hostel, kamp ili gdje već da su odsjeli. Tko se najviše nasluša životnih priča? Kažu: taksisti i šankeri. Što je to u njima, da daju taj štih povjerenja? Jednostavno im vjerujemo. Ili su uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tko će to znat.
Svakakve smo taksiste sretale. Prva noć u Lisabonu, vozio nas je jedan brbljavi taksist. Preljubazan. Pričao je sve jezike kojima smo raspolagale, engleski i španjolski. Bar ja. Rekao nam je koja mjesta posjetit u gradu, gdje slušati Fado…toliko se zapričao da je ostao pet minuta duže valjda kad smo došli do naših bungalova. To nam dakako nije naplatio.
Zatim bilo je toliko šutljivih taksista, da smo se mi toliko cerile i još pričale na naški o taksistu. Divota je to. Pričaš o osobi kraj nje a ona ne kuži niš. Divota rijetkog hrvatskog jezike. Ti kužiš njih, ali oni tebe ne.
I, moj favorit jedan taksist. Daklem, malo nacvrcane smo ga zaustavile. Ja sam baš sebi bila kupila krunu i nosila je po gradu. Sad ne znam zašto, ali tada mi se nosila svjetlucava kruna. Lik me uopće nije čudno gledao. Kao da je sasvim normalno da ljudi iz čista mira nose krune. Daklem, bio je skroz miran. No, kad se frendici dogodila nezgodica jer joj je bilo mučno, totalno je popizdio. Ali ono teatralno. Mlataranje rukama, nevjerica… bla bla. Zapravo je tip htio izvući dvadesetak dolara viška…
Nama je to naravski sada smješno, ali samo ću spomenuti da kao vozač taksija trebaš imati i neke elemente glume u svome nastupu. Što dramatičnije to bolje.
Dogodilo se i to da nam je par puta taksi bio pravi spas. Netko te gnjavi…zaustavi taksi. To je to. Kad razmišljam o Lisabonu, uz sve predivne stvari toga grada, ostali su mi urezani i taksisti. Dobro stoje tome gradu.
Post je objavljen 24.10.2008. u 16:13 sati.