Opasno prilazeći granici ludila potraži posljednje utočište u njegovom glasu, nadajući se da će ta granica razuma ipak ostati čvrsta... osjećajući se kao Alisa u zemlji čudesa, na čajanki s Mačkom i Bijelim zecom... ne znajući više tko je tu lud... i da li si je sama kriva za to ili ipak ne. žuti kišobran negdje u ruci i crvena žica po kojoj hoda bosa. bodljikava, naravno. dolje nebo s paperjastim oblacima, a gore zemlja koja pritišće misli. jesi li koraci koji odzvanjaju mislima njeni ili je to samo iluzija onog koga čeka? i da li zaista pada, iako joj se čini kako leti...
ljubičasta stabla se pretvaraju da su more, sastavljeni od raznovrsnih žica... i čudnih slova koja nekome znače kuteve. zavrzlame, nepotrebne zavrzlame i natruha ludila. onog istinskog. narančasti marker koji joj urezuje nepovezane riječi u misli, koje bi trebale oblikovati nekakve formule...
gle, već se smije glupostima koje šuljaju se pred očima, kao da ne žele da ih zamijeti. opasno na rubu litice, urnebesnim smijehom tjera samu sebe da leti više, radije nego da se strmoglavi u sivo gutajuće more. naznake gubljenja razuma. i to kaže osoba koja nikada nije racionalna. prekrasno, jednostavno... nepojmljivo.
narančasto... boje elektronike? ili kosinusa? i noćna mora u kojoj kocka koja je kvadrat pada na žicu... tanku kao paučina. padaaaaaa... nisu li ove moje kvazi žice malo čvršće od kocke? sad se nekako čini ironično što nema brojeve na sebi, kada malo bolje razmisljim
no dobro
vratimo se plavim vratima i crvenim papučicama. pardon, izrazito crnim bojama. i naznakama ludila dok pokušava razumjeti nepostojeće zakone, kroji u sebi nove ideje i tjera osjećaje tamo negdje... dalekoooooo
među ljubičasta stabla i staklena srca.
naznake ludila, onog istinskog i pravog, dok se slama u svim mogućim smjerovima... glas razuma koji je tu a ne bi trebao biti. glas razuma kojeg hvata ludilo, jednako kao i nju... i tako želi... o kvragu, tako želi potpuno se izgubiti u tom čudnom svijetu u kojem su stvari malo smiješne a malo tužne... ponajprije čudne. nevidljive? samo meni, Mačak ih uvijek vidi. dok Zeko toči kavu. Kao omiljeni lik iz knjige na neotkrivenoj drogi, ili kao Morgaine le Fey, zarobljena u svijetu vila, ne osjećajući vremenski protok.
Osjeća... kao da će u svakom slijedećem trenu puknuti i rasplakati se... kao da će ta raznobojna žica ispod njenih nogu puknuti, a ona neće padati, već će letjeti, zajedno sa svojim žutim kišobranom, brzinom obrnutoj gravitaciji u smeđu atmosferu. smeđe, kažeš?
osjeća... kao da će se rasplakati prije nego nasmijati, a čudna slova i dalje lete, plešu oko nje, terorizirajući svaki slobodni komad njenih misli...
još malo čaja, molim... halucinacije koje ne prolaze, ili ne dolaze, koje od toga je istina? riječi koje teku, riječi prazne, riječi pune...
Riječi boli, riječi sreće.. i glas razuma koji ludi zajedno s njom ove noći. savršeno... zar može tražiti išta drugo? osim još malo ludila. Natoči mi još malo, nekako mi djeluje preslabo noćas. Opijena... ljubičastonarančastim idejama i bodljikavoplavim oblacima...
opasno stoji na granici i pita se treba li ju prijeći ili ne. možda... samo malo naprijed. ili ne. reci mi...
reci da će i ova noć proći. i reci da ćeš i ujutro biti tu, da mi kažeš kako sam preživjela. reci... da nećeš nestati zajedno s Mačkom i iluzijama koje se množe... reci... da će sve biti u redu... laži
samo reci...
nadajući se da će čuti barem djelić potrebnoga, isključi nepotrebne misli i okrene se glasu na telefonu.
-da, učim... a ti? ide to?.... krasno... sutra? ne znam... ne treba...
zaljulja se na granici razuma i shvati da će pasti s one strane... puknuti... pokuša se održati na nogama zadnjim atomima snage u sebi...
- ali, zar možeš...????!!!!!!!?!?!?!? pa ušuti... shvati da ionako nema smisla, ako već nije čuo...
- ma nema veze, odi spavati... (vraga nema veze, upravo stojim tu i pucam po svim mogućim šavovima a ti ne primjećuješ niti naznake toga...)
- Ti to plačeš upravo? - pitao je.
Progutala je suze i rekla - Ne, nisam (nadajući se da će čuti u njenom glasu kako je prešla granicu ludila). - Pusa, laku noć, prošapta... Poklopi slušalicu i rasplače se... Zar je zaista očekivala da će razumjeti?
Post je objavljen 23.10.2008. u 23:42 sati.