Marketing
...da mi se zavrti u glavi!?!
I eheto mene opetovano…nakon dužeg vremena…i ne, nije samo moja krivica, odnosno lijenost! Ovaj ćemo put velik dio ljutito svaliti na današnju čudesnu tehnologiju!! How and why?? E pa zato što mi komp nije star niti godinu dana, a već drugi put završio je na servisu…i blago meni! Ne znam što mi je gore – bijesniti na X – shop u kojem sam ga kupila sa super, bogatom i turbo opremom (od ogromne memorije preko velikog LCD ekrana do ne znam ti ni sama kojih preodličnih komponenti) – ili općenito na to kako se današnja tehnologija razvija. Aparati serijski "gmižu" na police kao glistice poslije kiše, a očito bez pravilne, potrebne kontrole istih. Pod krinkom super nevjerojatnih "nabildanih" aparata (dobro da još i sami, umjesto nas, ne zadaju sami sebi zadatak i obavljaju potrebne radnje) i još "nabildanijih" cijena masovno nam uvaljuju super kvarljive stvari – dovoljno je da aparat krivo pogledaš, on se pokvari (?!), a popravci koštaju da ti ispadnu oči…
I tako ja (PO DRUGI PUT U GODINI DANA) jedno poslijepodne pišući pripreme i mjesečne planove ostadoh zatečena najprije totalnom blokadom - u pola radnje ni makac! Nakon 20-ak sekundi plavi ekran i svašta – nešto piše…yeah! Ništa uspjela spremiti na USB nisam, a i krenuti trebam na glumpavi ECDL tečaj, da se još informatički obrazujem (i to mi je tlaka nad glavom, bljakić)…kako ću sad učiti i vježbati za te ispite?! Ma kako ću uopće bez računala? Kao bez glave…Zovi brata – servis, da se doveze do mene, da pokuša spasiti stvar. Dobro da je nedavno položio vozački jer oca ne bi mogli natjerati da se provoza nekih 20 km u mirno mu poslijepodne, da dofura brata koji će možda pomoći sisterici…
Ništa napraviti nismo uspjeli, a ne mogu na servis voziti barem još 10-ak dana – dragi radi every day – opet neke izmjene. I tako sam ja pokušavala paliti komp i spasiti što se spasiti da…nešto uspjela jesam, ali ubrzo zablokira i gotovo! Dok smo uspjeli naći slobodan dan da odvezemo komp na servis pa dok smo podigli Windowse (naravno i opet bratac)…puno vremena…Ali sada sve pet, radi kao satić…do kad?? Ne znam, ali nadam se da će proći barem cijela godina do slijedećeg kvara!!
Što ima u školama? Svašta – nešto i lijepo i ružno! Eh, tu sad dolazimo do malenog dijela krivice malenkosti moje, što ne napisah niti slovce nakon 15-ak dana bez glave, ups, bez kompa, hehe! Živim školu doslovno od jutra do sutra, nešto kao parazitski odnos – žmiče ona mene, ali ipak žmičem i ja nju! Testovi, ocjenjivanje, individualni razgovori s roditeljima, radionice s djecom za nenasilno ponašanje (bilo je tučnjave u koju je jedna majka uplela i policiju – o tome kasnije), pripreme za Dane kruha, radni nenastavni dan nas učitelja (Vukovar (Ovčara, crkva sv. Filipa i Jakova, muzejska bolnica (samo ću reći: jeza!!), Osijek – HNK) i nezaobilazno štrebanje i odlasci (poslije 6 sati nastave) na ECDL iliti tumpavi informatički tečaj!! Uhvatila me i neka gripoza, tjedan dana u temperaturi i prenepodnošljivoj glavobolji bauljala sam po školi jedva čekajući da dođem doma i bacim se u horizontalu! Ima toga još, ne želim dalje ni nabrajati, već mi se sada vrti u glavi! Ali, OK; jedna prelijepa stvar je da je dobar dio toga iza mene…A i neke od tih stvari ostaju u lijepom sjećanju!
Baš kao što su Dani kruha – sve je prošlo baš nice – naši petaši zasjenili su sve ostale razrede – za štandove koje smo radili donijeli su doslovno sve što se donijeti moglo…od starinskih stolnjaka, fenjera, sita, ćupova, preko najsitnijih kiflica, keksića i štapića u svim mogućim slatkim i slanima varijantama, gužvara, kuglofa, lepinjica, krofni do predivno ukrašenih kruhova iz krušnih pećica. Da ne govorimo o tonama kestenja, oraha, lješnjaka, jabuka, kukuruza…nevjerojatno! Mogli smo to otići na plac prodavati sa bakicama, hehe! Baš su si bake, mame i ta djeca dali truda! Nakupili smo sa svih štandova slanih, slatkih keksića i ostalih kolača i voća, posložili u nekoliko košara i nakon priredbe odnijeli s klincima u starački dom. Starčeki su bili sretni što smo ih obišli - kad su vidjeli djecu, neki su se čak i rasplakali…pjevali mi njima, a i oni nama – "…sve ptičice iz gore spustile se na more…", pjevale su srčano bakice, a i djedeki. Na odlasku poneki i darivali djecu, kako je što tko imao u džepovima…eh, tu je bilo smijeha – najviše ljutih bombona (Helf, pa oni kao šarafi mentolci), poneka žvakaća guma, ali najzbunjenija je bila djevojčica koja je na dar dobila, ni manje ni više nego češanj češnjaka, haha! Eto, i toga ima…to se valjda djedici jedino našlo u džepu (????)!
Spomenuh radionice nenasilnog ponašanja. Uf, ovo je jedan od bljakova! "Rat" jednog dječaka iz mog razreda i paralelnog petog razreda navodno traje još od prošle godine, kada su bili četvrti. Već su mi se moji klinci žalili da im paralelci ulaze pod odmorom u razred i dobacuju im svakojakve ružne riječi, izazivaju neke dečke na tuču i ostale gluposti nevjerojatnih dječjih umova! Ništa, razrednice, umjesto da odeš piškiti pod ionako kratkim odmorima i popiti kaplju vode, dežuraj pred učionicama stada svoga! I onda hiper blentave izvlakuše zašto su baš ovaj put došli u učionicu, ne znam, hrvatskog jezika, gdje se baš ovaj sat, za divno čudo, nalaze moji učenici… A i ne mogu ja zabraniti djeci da pod odmorom šetaju po holu…trajalo to tako neko vrijeme…
Sve dok jedan dan, poslije nastave, par stotina metara od škole, moj dječarac s početka ove priče nije dobio batina od drugog dječaka, također spomenutog. Upetljao se tu još jedan dječkić moj, koji je ovoga braniti išao, inače dijete stvarno ni mrava zgazilo ne bi! Ne bi to bilo tako strašno da se ne radi o dječaku majke od prije nekoliko postova; koja zbog svojih psihoza i "fiju – fiju" od burnog "fufa-droga-cuga-besparica" života ne radi od te djece luđake i sustavno ih uništava! Niti bi bilo strašno da cijelu tu situaciju jedan treći hahar nije SNIMAO MOBITELOM!!!! Što reći? Kamo to sve ide???
Dijete moje došlo kući, mlađi brat rekao mami što se dogodilo, mali se potužio na bol u leđima, a majka pravac liječnik. Liječnica ga pregledala i nazvala policiju da podigne optužnicu - nasilje u školi!! Policija vidje s kim posla ima (svi nju znaju) i što?! U obilazak ostaloj djeci - akterima i očevicima po kućama. Došlo i drugo jutro, policije u školi nema…došla moja "divna" mati, serenda nešto…sve je to OK, ali dijete nema niti jednu modricu ili posjekotinu, a nakon što je ravnateljka stupila u kontakt s liječnicom, ova je potvrdila isto – ne, nema ozljeda, ali ona je podnijela prijavu. OK, ali, hoće li mi netko objasniti što bih ja sad trebala uraditi? Zar, osim što nad njima bdijem u školi, trebam po njih kući kad idu u školu i "razvoditi" ih poslije nastave kućama?? Ništa, pozvali mi djecu aktere – i dužnike i nedužne, obavili razgovor, napravili zapisnike, izglasali ukor dječaku napadaču i čekali policiju. Koja se, naravno, pojavila nije! Pojačan oprez u školi, radionice, pozvani roditelji dječaka koji je tukao, na izlet koji nam uskoro slijedi, on ići neće…i rekli bi ljudi, to je to. E, nije!!!
Za jedno tjedan dana ujutro sam bila u područnoj školi te taj dan nemam nastavu u matičnoj, a nakon toga otišla u bolnicu u drugo mjesto – pregled i dijagnoza neke velike izrasline – rekoše mi dobroćudni tumor. Idem za nekih tjedan do dva na odstranjivanje istog! Izađoh iz bolnice, kad zvoni telefon – ravnalica zove! Sva "sretna", opijena "veselom" viješću u svezi glede (malog mede??) zdravlja moga javim se na telefon…imala sam što i čuti!! Po dolasku u školu, dječak koji je u prvom slučaju bio napadač sada je postao žrtva, ali ni manje ni više, nego od ruke psihotične majke!! Da, da, mama mog istučenog dječaka sačekala, i opet nešto dalje od škole, dijete i fljas, udri po njemu, uz stotine ružnih riječi i prijetnji! Što se sada dogodilo? Pa naravno da je dijete odmah nazvalo kući, a bijesni roditelji, imaju i pravo, nazvali policiju. Yeah! Hajdemo nanovo! Policija ovaj put došla u školu...ali što da mi tu uradimo? Nismo mi policija niti sud…niti je ta luda mama učenik moj niti ide u školu pa da joj naša ravnalica ravnateljka…mislim, ne znam! Sve je to žalosno, ali mi ovdje stvarno ništa ne možemo. Roditelji trebaju podnijeti privatnu tužbu protiv ove pomahnitale matere! I opet zovi dječaka napadača/žrtvu, zapisnik, blabla. I to je to! Uz tonu pojedenih živaca nas razrednika i ravnateljke! Za sad stoji na tom! Što i kako će se dalje događati, zaista ne znam, ali znam da je sve to zaista otišlo predaleko! Ta današnja djeca, prostote, agresivnost, prokletinja, naslađivanje tuđim jadom…ali i pomahnitali roditelji…strašno! Let's move on…
Sada nam ostaje pripremanje izleta – posjet Zagrabiji, s naglaskom na Interliber i Sajam glazbe i multimedije, u studenom! Dobili smo jednu ponudu, čekamo još dvije…već sad vidim da će biti lakše otići tamo i vratiti se nego obaviti sve ove prije potrebne formalnosti i gluposti oko organizacije – tri ponude, sastanak učenika i roditelja predstavnika za odabir najbolje ponude, zapisnik i potpisi, potpisi svih roditelja o slaganju istih sa odlaskom djeteta na izlet, cjelokupni plan i program toga dana, sa ciljevima i svim pripadajućim bleskastim sitnicama…uf, da mi se i opet lagano zavrti u glavi…A trebamo i smisliti kako spojiti iliti bolje rečeno, razdvojiti i na oku držati naše zavađene dječake i druge pojedince iz prethodne priče…Ništa, skoro da i ja obučem plavu uniformu, ponesem palicu i žandariraj, hehe! Ipak se nadam da će to sve biti lijepo i da će se djeca zabaviti, i da ćemo svi doći kući čitavi i zadovoljni...hm…bumo vidli! I neću više kukati jer kad se sve zbroji i oduzme, moj posao i ta djeca, bez obzira na sve poteškoće, ipak mi radi zadovoljstvo (at least for now, haha)!
Toliko nakon nešto dužeg vremena, čekaju me informatički zadaci i hrpa testova riječi za ispravak, jupijajajupijupija!
**Što rekoše slavni o mojoj potonje spomenutoj nadi??
"We must accept finite disappointment, but never lose infinite hope."
by Martin Luther King, Jr
A eto i jedne prigodne sličkice:
iXplore The World
Post je objavljen 23.10.2008. u 21:12 sati.