To je neobično i neponovljivo mjesto. Živi samo u meni. U zvukovima rijeke i krošanja, mirisima drvoreda i ulica, boji neba i toplini pečenih kestena u jesen. Šume krila razdraganih grlica iz malih vrtova iza kuća:
Sinoć je netko
pokušao zaklati nebo na zapadu.
Umjesto krika
uzletjele su grlice među oblake.
A oblaci krvavi
umočeni u rastaljeno zlato sunčevog lica.
Ja šaljem misli
na obale zelene rijeke
zaručene s gradom.
Tamo leže vrbe.
I bio je most
poput obrva nad zelenim očima.
I jednako je s večeri
umiralo sunce,
a krv njegova kapala je u krošnje
i razlijevala se vodom.
Hoćeš li me ikada više,
o Bože,
dovesti izvoru moje čežnje?
Post je objavljen 20.10.2008. u 20:05 sati.