prije 15 minuta me je nazvao tata. bila sam u kuhinji sa curama. rekao mi je samo "Ana, treba te mama". odsjekle su mi se noge. izašla sam u hodnik i naslonila se na dovratak. "Ana... djed više nije s nama" jedva je protisnula. neznam kako, ali našla sam se na podu, sjedila i šutila... nisam imala snage ni zaplakati.
Zašto je morao otići? Zašto mu nikad nisam rekla koliko ga volim? Zašto nisam niti jednom otišla u Petrinju dok je bio tamo u bolnici? Zamjera li mi to. Voljela sam ga. Puno mi je značio. Još uvijek ga volim. i ovo me previše boli. idem danas sa Ivanom doma.
16.10.2008.
danas u 15h je bila sahrana. koliko god jučer nisam plakala, toliko sam to danas nadoknadila. nadoknađujem još uvijek. tek kad sam vidjela lijes i čula mamin krik, vidjela jelenu kako plače(ona nikad ne plače) slomila sam se i ja. i nije mi jasno zašto do sada nisam shvatila koliko mi je taj čovijek vrijedio. koliko mi još uvijek vrijedi. iskreno, još uvijek očekujem da će doći, pojaviti se na vratima. danas bi navršio 77 godina. za dva tijedna,ako ne i prije, postao bi pradjed...
djede, volim te. hvala ti za sve. za svaki tvoj pokonjen osmjeh, za svaku tvoju riječ punu razumijevanja, za svaki tren koji si proveo samnom. zauvijek imaš mjesto u mome srcu. neka ovo ne bude zbogom, već samo doviđenja.
P.S. ovaj post sam namjeravala posvetiti godišnjici smtri Tošeta Proeskog. ne želim vas zakinuti za taj detalj. dakle, svakako vas želim podsjetiti na tog divnog čovjeka. možda on i moj djed sada zajedno pjevaju:)